Zlatnog
Ružina Križa
O
pravomu smislu života
Moje
kraljevstvo nije od ovoga svijeta
Misterij
života i smrti
Čovjekova
finotvarna tijela
Neizbježni
zahtjev
Uvodno pismo br. 1
O pravomu smislu života
Dok
god budu nastanjivali Zemlju, ljudima će "ono jedino potrebno" biti: znati
pravi smisao života. Sve pojavne oblike života na ovomu svijetu uobličilo
je vrijeme. Sve podliježe zakonima rađanja i umiranja, sve ima svoj početak
i svoj kraj.
Zato
si postavljamo pitanja: Zašto živimo? Ima li ovaj život uopće neki dublji
smisao? Nije li već pri rođenju sigurno da moramo umrijeti? Čemu služi
ovaj život? Kakvu zadaću moramo obaviti? Je li ta zadaća s humanitarnog,
sociološkog, ideološkog ili ekonomskog područja? Je li smisao života u
stjecanju imovine, u postizanju poslovnoga ili društvenoga položaja ili
u rađanju djece kako bismo pridonijeli održavanju ljudskoga roda ili preko
njih nastavili posmrtno živjeti?
Ali
roditelji danas sve više padaju već na ispitu odgajanja svoje djece. To
dakle ne može biti smisao života.
Ako postoji vrijeme – tako
govore filozofi – onda mora postojati
i vječnost. Ali gdje ćemo je naći? Medicina je ustanovila da već u majčinoj
utrobi nastupaju prve pojave trošenja
i starenja tek nastajućega života. To bi nas logično moralo dovesti do toga
da tijek ovoga života ne može sadržavati načelo vječnosti. Pa gdje bi onda
trebali tražiti to načelo?
Jedan je život dug, drugi je
kratak; jedan se odvija u bogatstvu, drugi u siromaštvu; jedan se živi u zdravomu,
drugi u bolesnomu, slabomu tijelu. A ipak je svim ljudima postavljen isti cilj. I taj je
cilj svima dostižan.
Škola
Ružina Križa želi Vam objasniti kako se taj cilj može ostvariti.
Pri
tomu sigurno ne mislimo na smrt, koja je – kako neki tvrde – cilj i kraj
života i to logički obrazlažu. Međunarodna Škola Ružina Križa, Lectorium
Rosicrucianum, obraća se onima koji još nisu otkrili smisao života, ali
koje nešto iznutra uznemiruje i pritišće, nešto što im povremeno daje nadu
da bi to ipak mogli negdje naći. To, Jedno, koje nije ugroženo vremenom,
koje mu ne podliježe.
Pa
pogledajmo za početak, kako ljudi na svaki zamislivi način pokušavaju dokučiti
što je život, da bi za sebe ili općenito u njemu našli ili mu dali smisao.
Pri
tomu ćemo se neizbježno sudariti sa svim idejama, što su ih mnogi od nas
pokušali ostvariti na tako različiti način, a da nisu našli izlaz iz prostorno
vremenskoga svijeta.
Postoje
mnogi ljudi, koji se nadaju ispunjenju svoga života nakon smrti. Oni ne
znaju da se smrću samo mijenja stanje postojanja, ali da čovjek tada više
ne raspolaže mogućnošću djelovanja.
Ako
si neki čovjek ipak postavlja pitanje o pravomu smislu života i nastoji
ga dokučiti, tada time dokazuje, da u njemu postoji nešto latentno, nešto
što nije podložno smrti i vremenu. To je načelo vječnosti u našemu prolaznomu
svijetu neobjašnjivo i neshvatljivo. Rosenkreuzeri ga nazivaju "Ružom",
dobro znajući, da svaka usporedba s nekim pojmom iz ovoga prolaznoga svijeta
može biti nepotpuna.
Za
to načelo vječnosti, tu "Ružu", postoje i drugi nazivi, npr. Božja iskra,
atom iskre Duha, praatom, Isusova sjemenka, skupocjeni dragulj u lotosovu
cvijetu. Sve te oznake samo su simboli, opisi, nagovještaji iz našega tako
nepotpunoga svijeta. Jednostavno nije moguće u našemu vremenskomu, prolaznomu
svijetu pronaći prave riječi za bezvremeno, neprolazno. Za to postoje samo
usporedbe.
U
današnjemu životu svaki čovjek pokušava zauzeti neko određeno mjesto, kako
bi mogao ostvarivati trenutke sreće i zadovoljstva. Nudi mu se mnogo lijepoga,
počevši od korisnoga i potrebnoga pa do sadržaja umjetnosti i simbolike,
te ljepota prirode.
Ali
na tomu putu otkrivanja vrijednosti i ljepota može se uvijek ponovno ustvrditi
da sjaj ljepote prolazi i da sve što smo oko sebe izgradili postupno gubi
snagu i jednoga se dana odbacuje ili raspada. Tko te stvari počne jasno
prozirati, ustanovit će da na taj način ne može doći do zadovoljavajućega
rezultata. Dakle, ne preostaje ništa drugo, nego tražiti dalje.
Ovdje se nudi znanost s prekrasnim
i veličanstvenim uvidom u strukturu prirode, počevši od vrta sa cvijećem sve
do mikroskopskih finoća kristala i atoma. Pokazuju se sve veličanstveniji
oblici i boje i postupno se stvara novi pojam ljepote, za kojega pretpostavljamo da je konačan.
Pogled luta beskrajnim prostorima makrokozmosa, gdje veličanstveno zvjezdano
nebo nudi golemu sliku neodoljive ljepote. Prilikom prodiranja u taj beskraj
ponovno ćemo se zateći u potrazi za vječnošću ili za onim što čovječanstvo
naziva Bogom. U potrazi za susretom s Bogom.
Vjerujemo,
da smo mu vrlo blizu, kada gledamo ljepotu prirode, kada promatramo prekrasna
umjetnička djela, kada u veličanstvenim crkvama i neusporedivim katedralama
doživimo takozvanu Božju službu ili čak mislimo da možemo vidjeti Boga.
Ali
sve su to samo postaje na životnomu putu pojedinoga čovjeka; jer ako podrobnije
promotrimo otkrivene ljepote, vidjet ćemo da su i one prolazne i da nam
ne mogu objasniti Božje biće. Prolazno nas ne može dovesti do Boga.
Tako
polako počinjemo naslućivati gdje Boga sigurno nećemo naći i istovremeno
naslućujemo gdje bi božansko moglo doći do izražaja. Možda se ono ostvaruje
u ljudima. Možda ono što podrazumijevamo pod Bogom dolazi do izražaja npr,
kao vječno životno načelo u zajedničkomu životu ljudi. Ali čovječanstvo
sa svojim današnjim stilom života i modernim ponašanjem nudi kopiju načela,
koja ni u kojemu slučaju ne možemo prihvatiti kao božanska. Ako bi čovjek
predstavljao vječno životno načelo, onda bi sve ono što ima veze s ubojstvima
i zločinima bilo strano tomu životnom načelu.
Tako
bježimo od čovječanstva i tražimo dalje u tišini prirode. Čudesne zakonitosti
prirode kozmosa, neizmjerne dimenzije makrokozmosa, prenose nam slutnju
o božanskom i kažu da je samo jedna svemoćna snaga u stanju zajedno držati
taj svemir s njegovim milijardama galaksija - to može biti samo Bog.
Tako
je univerzalna prirodna zakonitost jedna od osnovnih pretpostavki svih
prirodnoznanstvenih istraživanja, tj. isti prirodni zakoni vrijede posvuda
u svemiru i stoga moraju biti nepromjenjivi. Sada vjerujemo da imamo nešto
konačno u rukama, da smo stigli ondje gdje trebamo naslutiti božansko.
Ali mnogi su fizičari već ustanovili da je, npr. Sunce ranije bilo mnogo
toplije nego danas, da fizikalna stanja svemira ovise o starosti različitih
zvjezdanih sustava i u skladu s time se mijenjaju. Zvijezde sjaje i gase
se, čitave galaksije ogromnih veličina nastaju i nestaju, kako je na jednoj
zvjezdarnici nedavno ustanovio jedan veliki astronom. Moramo ponovno ustvrditi,
da i u tim neizmjernim daljinama nema postojanosti, trajna je promjena,
nastajanje i nestajanje, ništa ne vrijedi vječno.
Pošto
smo za tim božanskim načelom tragali posvuda izvana i nismo ga našli, okrećemo
pogled u vlastitu nutrinu i tamo započinjemo tražiti. Slušamo o čovjekovoj
besmrtnoj duši i pokušavamo si to razjasniti duševnim predodžbama.
Proučavamo
svoj osjećajni svijet. Pokušavamo logičkim zaključcima stvoriti predodžbu
velikih i uzvišenih ciljeva i u svojoj psihi pronaći ono što smo do sada
uzaludno tražili. S logičkim, filozofsko - misaonim tokovima možemo ući
u moćne, veličanstvene sfere. U nekoj se katedrali možemo ispuniti "svetim"
tokovima misli i pri tomu doživjeti, da smo konačno stigli na cilj.
U
crkvama slušamo, da se prilikom smrti iz raspadljivoga tijela koje ostaje
na Zemlji uzdiže besmrtnu duša. Ako prihvatimo tu tvrdnju, lako je zamisliti
da će od tijela oslobođena duša na onoj strani konačno naći Boga, da je
ondje već očekivana. Slušamo kako će ondje biti izrečen sud o životu vođenom
na Zemlji. Duša će se ili uzdići i doći u nebo ili će prije toga, zbog
manjih prijestupa otići u čistilište, ili će biti odmah prokleta i za navijek
ostati u paklu. Trebamo li, dakle, Boga naći na onoj strani? Da li On ondje
stanuje?
Škola
Zlatnog Ružina Križa pokazuje da je duša, na koju se ovdje misli i koja
nakon smrti dolazi u onostrano područje također prolazna, i da se na onoj
strani sučeljuje s eonskim snagama, koje su isto tako prolazne, tako da
je čitavo onostrano područje prolazno. Od te duše tijekom vremena ne ostaje
ništa, ali baš ništa, jer se postupno posve razgradi u svoje eterske sastavne
dijelove. Dakle, ni tu ne može biti Boga! Ni tu se ne može pronaći
istinsko životno ispunjenje.
Ako
sada imamo pred očima sve te misaone tokove, koji uopće nisu potpuni, tada
nam se u stanovitu trenutku nameće jedno vrlo ozbiljno pitanje, postoji
li uopće Bog, i gdje se stvarno može pronaći vječnost. Pojedini ljudi tada
očajavaju ili rezigniraju, jer više ne znaju gdje bi još trebali tražiti.
Tako
čujete da vam Škola Ružina Križa želi otkriti istinski smisao života, života
bez smrti i prolaznosti. Ona želi čovjeku objasniti, da nismo samo kao
sićušne male jezgre svijesti na jednom od najmanjih nebeskih tijela samovoljno
bili razasuti u prostor, već da naše postojanje ima kao osnovu dublji smisao,
koji se treba planski ispuniti.
Jasno
je da nakon svih spomenutih aspekata neće biti sasvim lako objasniti. A
tražitelj ima onda još pravo na konkretne dokaze.
Ali
čovjek će također uvidjeti, da dalji studij ne može biti dostatan za tu
spoznaju, nego da je, dakle, potreban jedan životni vođa.
Mi
ljudi današnjega vremena najuže smo povezani sa stvarima svijeta, tako
da se od njih ne možemo osloboditi vlastitom snagom i ako shvatimo Božji
plan, ne možemo ga ostvariti vlastitom snagom.
Duhovna
Škola Zlatnog Ružina Križa pripremila se za takvu pomoć i u stanju je preuzeti
takvu zadaću ako joj se čovjek povjeri.
Ta
je ponuda zapisana u uvodnim pismima. No to što je u njima izraženo može
ocijeniti samo čovjek koji je stvarno na tragu pravoga smisla života i
koji je već sakupio toliko negativnih iskustava da je došao do mrtve točke.
To
mogu biti iskustva različite vrste i ni u kojemu slučaju samo ona vrlo
osjetljiva, kako ih se npr. prakticira u ezoterijskim krugovima. Iz prethodnoga
je razumljivo da se putem do Vječnoga ne može ići sredstvima i potporom
iz ove prirode, kakve poznaje današnja znanost. Za to je potrebna potpuno
nova sposobnost, koja se ne može objasniti našom zemaljskom prirodom.
Tu
sposobnost ima u sebi svaki čovjek kao rudimentarni atom. Kao što je na
početku spomenuto taj atom u čovjeku Duhovna škola naziva ružom. Ta se
latentna sposobnost mora razviti i procvjetati. To je preduvjet da se krene
putom natrag prema božanskom Očevu domu. Što se pod tim podrazumijeva može
se najbolje doživjeti na sastancima i službama Duhovne Škola Zlatnog Ružina
Križa.
Tu
valja naglasiti da je put na koji ukazuje Međunarodna Škola Ružina Križa,
Lectorium Rosicrucianum vrlo stvaran i duhovan. Ali ako nas bogatstva ovoga
svijeta čine sretnima i zadovoljnima, ako ljepotu ove prirode smatramo
nečim najvišim, tada nećete otpočeti traganje za vječnim vrijednostima.
Takav se čovjek također nikada neće povezati s nekom duhovnom školom, jer
on u tomu smislu nema nikakvih pitanja i stoga traganje smatra nepotrebnom
ludošću.
Ali
tko ima pitanja što se uzdižu iznad prolaznoga, tko u sebi želi otkriti
vječno da bi nadvladavao ovaj svijet ograničenja, u sljedećim će pismima
pronaći vrijedne upute.
Uvodno pismo br. 2
Moje
kraljevstvo nije od ovoga svijeta
U
prvomu pismu iznijeli smo neke misli o smislu života i shvaćanjima koja
o tomu ima Međunarodna Škola Ružina Križa. Napori Ružina Križa mogu se
slijediti tisućljećima unatrag i spajaju se kao članci jednoga lanca. Svjetlo
neprestano zove ljude da bi učinilo svjesnom stvarnu svrhu života. Smisao
našega zemaljskoga postojanja jest uzdizanje u prvobitno, povratak u kraljevstvo
svjetla, u Božje kraljevstvo.
Kada
čovjek postane svjesnim svoje individualnosti i time svoje usamljenosti,
pokušava se priključiti zajednicama koje djeluju na razini ove prirode.
U tomu svjetlu moramo gledati i seobe naroda u staro doba i silovita premještanja
naroda u novo doba. Ali uvijek je to riskantna odluka - napustiti prebivalište
i odseliti u nepoznatu sredinu.
I
u Školi Ružina Križa Lectoriumu Rosicrucianumu govorimo o odlasku u potpuno
drugu zemlju, u "kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta"! Mnogi znaju tu
izreku. Međutim, predodžba koju pojedinac ima o tomu "drugomu svijetu"
najčešće ne odgovara zbilji. Ali prije nego čovjek mogne početi tražiti
taj "drugi svijet", mora spoznati onaj u kojemu živi. Mi doduše vjerujemo
da imamo sliku ovoga svijeta i da poznajemo ovaj život, ali nismo li stalno
prisiljeni korigirati tu sliku? Naša slika svijeta mijenja se u skladu
sa spoznajama znanosti. Pored toga, ona ovisi o našoj starosti, o našemu
karakteru te čak i o našemu raspoloženju. Danas je ovako, a sutra već drukčije.
To
je razlogom zašto u svijetu postoje tolike ideologije. Pomislite pritom
na mnoge religijske, filozofske i političke pravce. I svatko je uvjeren
da je njegov pravac jedini pravi izbor. Ali kada nešto ima tolike suprotnosti,
tada to ne može biti apsolutno. Apsolutne su ipak samo one stvari što stoje
iznad svijeta i njegova poretka; one stvari, zbog kojih se više ne prepire
i ne diskutira.
Kao
što postoji nesavršeno, tako mora postojati i savršeno. A to savršeno,
apsolutno postoji! "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta"! Takav svijet
sam proizlazi iz Božje ideje i njome je objašnjiv.
Kao
legenda o čovječanstvu prenosi nam se da je dio božanskoga čovječanstva
zloupotrijebio slobodnu volju i time se sam stavio izvan Božjega poretka.
Tako je od skladnoga božanskog čovjeka nastalo biće koje živi između suprotnosti,
koje je bacano iz jedne u drugu krajnost; biće koje želi dobro, a stvara
zlo.
Nakon
što je adamitsko čovječanstvo dozvalo u život svijet suprotnosti, tonulo
je sve dublje, stubu po stubu.
Kao
što čovjek u vanjskomu pojavnomu svijetu siječe šume, truje rijeke i zagađuje
atmosferu s industrijskim dimom i ispušnim plinovima automobila i zrakoplova,
tako je i prvobitne čiste etere svoga svijeta misli zatrovao smećem suvremene
civilizacije. Postao je zarobljenikom vlastitih stremljenja.
Glavno
je obilježje dijalektike, svijeta suprotnosti, da tu ništa nije trajno,
da je to neprestano kruženje - svaki početak neopozivo vodi kraju, a svaki
kraj tjera novomu početku. Tako čovječanstvo već mnoga tisućljeća putuje
"gore" i "dolje" ovim dijalektičkim svijetom: od rođenja k smrti i od smrti
k rođenju i ne može prekoračiti te granice. Kod pažljivijega promatranja
to je
neizreciva patnja koja se odvija između ta dva pola.
Što
gori i nečistiji postaju uvjeti u ovomu životnom polju to bezobzirnije
pojedinac pokušava ostvariti svoje egocentrične težnje i osigurati svoj
udio u tobožnjemu posjedovanju sreće. Strah je postao njegovim pratiteljem
na putu od kolijevke do groba pa i dalje ...
Strah
od čega? Strah da će u toj luđačkoj životnoj borbi biti nadmašen, strah
od utvara siromaštva, nevolje, bolesti i smrti. Ali najveći je čovjekov
protivnik čovjek sam i stoga on najviše strahuje od neizmjerne praznine
- samoće u samom sebi. Od toga propada sve više ljudi.
A
bezbrojni koji se sunovraćuju u opojnost zadovoljstava, često se predaju
alkoholu, drogama i drugim porocima, ne zato što su loši, već samo da bi
u sebi ugušili trajni nemir. Oni ne znaju "što služi njihovu miru", što
nedostaje njihovoj osobnosti. Ne znaju da su bića koja izvorno bijahu od
Boga, ali da vegetiraju odvojeni od prvobitnoga života.
Velike
svjetske religije naučavaju da je čovjek na početku još bio potpuno povezan
sa svojim izvorom, apsolutnim, s Bogom. Kada je tu vezu izgubio, postao
je podijeljenim bićem, koje nije moglo živjeti ni u ovomu od Boga odvojenomu
svijetu, ni u svojoj negdašnjoj svjetlosnoj domovini.
Jedna
od posljedica jest da se iza svjetskih događaja vidi Bog koji se ljuti
i kažnjava. Postoje mnogi ljudi koji misle da će biti kažnjeni za svako
kršenje božanskih zakona protiv kojih su se navodno ogriješili. Te ih kazne
nakon smrti očekuju na onoj strani; jer im je rečeno da će ondje položiti
račune i dobiti ili vječnu nagradu ili vječnu kaznu, dakle, da će doći
ili u tzv "nebo" ili u tzv. "pakao".
Pa
kako uistinu stoje stvari s onom stranom? To onostrano područje prema shvaćanju
Ružina Križa, jest područje mrtvih, a nipošto kraljevstvo Svjetla, prvobitno
Božje kraljevstvo. To je samo druga polovica našega svijeta. Ondje čovjek
provodi vrijeme što je nakon odlaganja materijalnoga tijela potrebno da
se potpuno razgrade njegova finotvarna tijela, da bi nakon toga mikrokozmos,
cjelokupni čovjekov sustav, opet mogao primiti novu osobnost u materijalnomu
području. (U jednom od sljedećih uvodnih pisama bit će više riječi i objašnjenja
o osobnosti, o finotvarnim čovjekovim tijelima i njihovu postanku. Za sada
je dovoljno ustvrditi da su ova i ona strana dvije polovice jednoga u sebi
zatvorenoga svijeta).
Na
ovomu svijetu čovjek sakuplja mnoga bolna iskustva, sve dok ne dođe do
spoznaje svoga stvarnoga stanja. On misli da živi, a u stvari samo opstoji
u nužnom poretku, koji je stvoren da bi na temelju svojih iskustava konačno
odlučio ponovno se vratiti u božanski Očev dom, u svoje iskonsko životno
polje.
Ali
u stanju svoga prirodnoga rođenja čovjek ne može naći taj put spasenja
i stoga mu se približavaju pomoćnici iz Božjega svijeta, u kojemu postoji
samo jedan zakon - zakon ljubavi i služenja. Iz njihove sredine povremeno
se pojavljuju učitelji čovječanstva, koji palim Božjim sinovima donose
jedinu istinu iz onoga kraljevstva koje nije od ovoga svijeta, učeći ih
koje zahtjeve moraju ispuniti da bi mogli stupiti na put povratka.
Sada
se nameće pitanje: želi li još čovječanstvo stupiti na taj put povratka
i može li još uopće prepoznati njegovu neophodnost? Najveći dio čovječanstva
to bez sumnje više ne može. Ipak, znamo da upravo u današnje vrijeme postoje
nebrojeni ljudi, koje unatoč sadašnjem blagostanju pritišće unutarnji nemir.
Ti ljudi traže svoje životno ispunjenje u najrazličitijim pravcima.
U
skladu s vječnim zakonom ljubavi, Lectorium Rosicrucianum obavlja zadaću,
koja je u tomu da Univerzalnim učenjem prenosi "ne-iskrivljenu" spoznaju.
Pri tome se svakomu čovjeku prepušta sloboda odluke ali istovremeno i odgovornost.
I
vi imate slobodu odlučivanja. Ako osjećate da u našemu svijetu nešto iz
temelja nije dobro, ako naslućujete da, pored nama poznatoga svijeta, mora
postojati još jedan drugi svijet, onda vam Škola Ružina Križa može biti
od velike koristi pri vašemu stremljenju za "Kraljevstvom koje nije od
ovoga svijeta".
Uvodno pismo br. 3
Misterij
života i smrti
U
prethodnomu je pismu objašnjeno da ona strana nije spomenuto nebo. Ova
i ona strana dva su dijela što zajedno tvore ovaj svijet. Sve nadosjetilne
pojave i doživljaji pripadaju onostranom, onoj strani. Nešto potpuno drugo
jest prvobitno Božje kraljevstvo.
Već
smo ukazali da se čovjekovo postojanje odvija od kolijevke do groba i opet
dalje od groba do kolijevke. Sada ćemo se podrobnije pozabaviti tom temom.
Uzmimo
za objašnjenje našu Zemlju. Poznato je da zemaljsku kuglu okružuju različite
jasno omeđene sfere, kao npr. troposfera, stratosfera, jonosfera, i sve
je to zaokruženo Van Allenovim pojasom. Čovjek kao manji kozmos, kao mikrokozmos,
slična je tvorba. Sastoji se od različitih tijela i snaga koje zajedno
tvore oblik približno jednak kugli. Tijelo od krvi i mesa pritom je samo
vidljivi dio ljudskoga sustava. U sljedećemu pismu bit će to još podrobnije
obrađeno.
Razmotrimo
jedan dan u tijeku vremena. Tako ujutro na istoku kao crvena vatrena lopta
izlazi Sunce, u podne je u zenitu, da bi onda uvečer zašlo na zapadu. Tada
slijedi tama noći. Iz perspektive jednodnevne mušice time bi ta događanja
bila zaključena. Izgledalo bi kao da su taj izlazak Sunca, put do zenita
i zalazak jednokratne pojave. Ako ta događanja prenesemo na ljudski život,
tada bi naš život bio zaključen sa zalaskom, dakle smrću. Ali iz naše kozmičke
usporedbe znamo da se kretanje nastavlja i u noći. Noć odstupa pred novim
danom i sve se ponavlja u neprekidnomu kružnomu toku. Nasuprot sveopćemu
shvaćanju kretanje ljudskoga sustava ni u kojemu slučaju ne prestaje smrću.
I tu je kretanje neprekidno.
Tako
je smrt na ovoj strani istovremeno i rođenje na onoj strani, nakon dana ljudskoga postojanja slijedi na odgovarajući način noć i kao što noć uzmiče pred novim danom, tako je novim materijalnim rođenjem na ovoj strani prekinut
boravak čovjekova sustava na onoj strani.
Čovjekov
sustav sada ima posve novu osobnost, ali po sudbini i svim svojim iskustvima
sustav je ostao isti. To se događanje odvija nužno i neizbježno.
Ovaj
prikaz može vam možda izgledati novim. Ali zakon ponovnog uranjanja u materiju,
zakon reinkarnacije, poznat je mnogim ljudima, posebice onima, koja su
se bavili istočnjačkom mitologijom. To je odvijanje nepromjenjivi prirodni
zakon.
Smrt
je za čovjeka uvijek zastrašujući događaj, tamni i tobože nedokučivi misterij.
Svaki čovjek zna da će grob biti kraj svih njegovih stremljenja na ovomu
svijetu. Nije li neshvatljivo da ta tvrda i neumoljiva stvarnost, pred
koju je stavljen svaki čovjek bez izuzetka, ipak samo u vrlo malo ljudi
izaziva pitanje: Zašto je to tako? - Kuda odlazim nakon tjelesne smrti?
Većina ljudi pokušava ignorirati taj događaj, koji je toliko povezan s
njihovom patnjom; pokušava šutjeti o tomu moćnom događaju; većina ljudi o tomu ne govori rado. - Pritom nema smrti u uobičajenomu smislu riječi, jer smrt na ovoj strani istovremeno je rođenje na onoj strani - kako je već bilo objašnjeno. – Bit će od koristi ako tomu dodamo još nekoliko objašnjenja.
Često
postoji shvaćanje da će čovjek nakon svoje smrti, u skladu sa svojim dobrom
ili zlim djelima, zauvijek zauzeti primjereno mjesto ili "na nebu s desna
Bogu" ili u plamenu pakla. No, znamo da to nije tako!
Postoji
doduše ona strana s brojnim sferama - s vrlo uzvišenim i s vrlo bijednim,
ali to nisu ni u kojemu slučaju mjesta vječnoga blaženstva ili vječnoga
prokletstva. Kraljevstvo mrtvih u potpunosti pripada nama poznatomu dijelu
svijeta; to je takoreći nevidljiva polovica, nevidljiva zrcalna slika ove
strane. Ta ponajčešće nevidljiva polovica stoga se naziva zrcalnom sferom.
Sagledajte to jasno: ova i ona strana dvije su polovice našega polja postojanja.
Finotvarno područje one strane nije, dakle, ni u kojemu slučaju nepromjenjivo
Božje kraljevstvo, nebesko kraljevstvo, već nevidljiva polovica ovoga,
dakle, opće- poznatoga svijeta, koja je također podvrgnuta zakonu neprestane
promjene. Čovjek, dakle, ne dolazi na onu stranu u svoj vječni dom.
Ali
što se zaista događa sa čovjekom nakon smrti materijalnoga tijela?
Nakon
fizičke smrti materijalno se tijelo počinje raspadati, rastvarati, da bi
konačno opet postalo zemljom, kao i otpali list. Mrtvo tijelo ostaje, dakle,
u materijalnomu području. Finotvarna tijela – koja ćemo podrobnije opisati
u sljedećemu pismu - dospijevaju nakon određenoga vremena u tzv. nebeska
ili paklena područja one strane. Tamo se nakon kraćeg ili dužega trajanja
također rastvaraju.
Preostaju
sačuvana samo žarišta iskustava kao esencija egzistencije dotične osobnosti
u kuglastomu ljudskomu sustavu, u mikrokozmosu. Ti zapisi nazivaju se karmom.
Kada
završi životni put mikrokozmičkoga sustava na onoj strani, u kraljevstvu
mrtvih, mikrokozmos je na temelju kozmičkih zakona prisiljen kada za to
dođe vrijeme povezati se s novom smrtnom osobnošću. Prema sveopćemu zakonu
podudarnosti, ispražnjeni čovjekov sustav dovodi se u vezu s parom roditelja
koji najbolje odgovara nataloženim snagama sudbine. Novorođeno dijete mora
nositi -ima karmu svih onih koji su prije njega nastanjivali mikrokozmos
- njegov mikrokozmos.
Tako
se prema njihovim mislima i djelima mogu objasniti i različite sposobnosti,
konstitucije i sudbine ljudi, koje su u skladu sa zakonom uzroka i posljedice,
zakonom karme. Tako, dakle, iznova započinje novi zemaljski život u potpunoj
povezanosti s prošlošću. Kolo života počinje novim obrtajem. Ponovno je
započeo put od kolijevka do groba.
Ali
jednom, nakon bezbrojnih okretaja kola života, počinje se uzdizati u čovjekovu svijest, iz njegove najdublje nutrine, čežnja za stvarnom slobodom namećući mu pitanje o smislu života. I kada dobije odgovor na svoje pitanje, koje ponajviše počinje sa "Zašto ...?", i postane svjesnim prirodno zakonskih
međuodnosa, tada čovjek dalje pita: Kako se mogu osloboditi od kola rađanja
i umiranja?
Ali
od toga se okrećućega kola možemo osloboditi tek kada ispunimo pravi smisao
utjelovljenja, tj. kada se odlučimo vratiti u svoju prvobitnu, božansku
domovinu i ostvarimo s time nužno povezani proces promjene osobnosti, transfiguraciju,
preobrazbu u božansko biće. Samo je to ključ kojim možemo otključati okove
i osloboditi se prikovanosti za prirodu ovoga svijeta; druga mogućnost
oslobođenja više ne postoji.
Dakle
nije dovoljno voditi pobožan, ili u građanskomu smislu dobar život, po
humanističkim načelima, nego se moramo promijeniti! A ta neophodna promjena
nije automatski proces, već se ovdje od nas, kao prirodno rođenih bića,
očekuje aktivna suradnja.
Čovjek
je stvorenje na planetu Zemlji koje, na temelju u njemu latentno prisutne
duhovne jezgre iz božanske prošlosti mikrokozmosa, svoj život više ili
manje svjesno doživljavao kao zadaću, što je pokušava riješiti na ovaj
ili onaj način. Dok boravi na Zemlji, čovjek traži istinsku sreću i vječnu
slobodu, ali ih ipak ne može naći. Te ciljeve on i ne može ostvariti, jer
su oni u zemaljskoj prirodi neostvarljivi! Unatoč tomu netko vjeruje da
se smisao njegova života ogleda u očuvanju ljudske vrste, a netko drugi
u predanosti humanitarnim, političkim ili teološkim idealima. Međutim,
masa uvijek ide putem najmanjeg otpora i navike i živi tako da zadovoljava
svoje nagone, sve dok smrt sve to opet jednom ne okonča.
Oduvijek
se ljudi koji uistinu ozbiljno traže i streme za istinskim ispunjenjem
nisu zadovoljavali takvim tokom stvari. Uvijek su iznova doživljavali da
nedostaje nešto bitno. Takvo doživljavanje, ta razdiruća čežnja dolazi
iz matematičkoga središta mikrokozmičkoga sustava koje nazivaju i "ružom
srca" ili "kamenom mudrosti", "Isusovom sjemenkom", "draguljem u lotosovu
cvijetu" – to je zadnji ostatak prvobitnoga Božjega čovjeka.
Ali
mnogi su povučeni strujom vjerskih ili sličnih zajednica, gdje onda forsiranjem
dobrote pokušavaju oplemeniti osobnost i ponovno zadobiti izgubljeno božansko
stanje; ili kada iznova razočarani napuste tu zajednicu, ulaze u okultne
veze, u kojima pomoću posebnih vježbi pokušavaju postići cijepanje osobnosti,
da bi tako već za života zadobili uvid i osigurali si mjesto u carstvu
mrtvih.
Prema
prvo spomenutoj metodi pokušava se, dakle, postići cilj na osnovi oplemenjivanja
ljudskoga stanja postojanja. Druga metoda omogućuje uz potpuno održavanje
ja-svijesti, uvježbati vječno blaženstvo i tako doći do cilja.
Prvobitnomu
božanskom području ne može se približiti ni jogom, ni vježbama disanja,
ni autogenim treningom, ni kultiviranjem osobnosti bilo koje vrste, a ni
pobožnošću, humanošću i dr. Budući da Božje kraljevstvo "nije od ovoga
svijeta" i da "krv i tijelo nikada ne mogu naslijediti kraljevstvo Božje
", čak i ako ste vrlo oplemenjeni ili istrenirani, spomenute su metode
od samoga početka osuđene na neuspjeh.
Postojao
je i postoji samo jedan put, koji vodi do oslobođenja, samo je jedna mogućnost
da se opet uspostavi prvobitno stanje: promjena osobnosti na osnovi posljednjeg
ostatka božanskoga u čovjeku, ponovno rođenje iz vode i Duha. Ma koliko
glasno bile hvaljene, druge metode ne mogu voditi k izbavljenju!
Škola
Ružina Križa, Lectorium Rosicrucianum, iza koje kao snaga što daje poticaj,
stoji kršćanska škola misterija Zlatnog Ružina Križa, jest institucija
koja pokazuje put prema ponovnom rođenju prvobitnoga čovjeka u procesu
transfiguracije, preobrazbe osobnosti.
Kako
ostvariti taj put, rado ćemo vam reći ako to želite saznati.
Molimo
vas, pišite nam.
Uvodno pismo br. 4
Čovjekova
finotvarna tijela
Iznad
grčkoga hrama misterija u Delfima stajale su riječi: "Spoznaj samoga sebe."
Neophodna je samospoznaja, kada se teži ponovnoj uspostavi veze s praizvornim.
Što
čovjek zaista zna o sebi?
Prirodna
nam znanost može dati informacije o svakom organu u tijelu od krvi i mesa.
Ipak mnoga pitanja ostaju otvorenima.
U
prethodnim smo vam pismima pokušali na to ukazati, tako da si sami možete
odgovoriti na pitanja:
"Kamo
čovjek odlazi nakon smrti? Odakle dolazi?"
U
ovomu će pismu biti objašnjeno da se čovjek ne sastoji samo od grubotvarne
materije, samo od nakupine bilijuna stanica, nego da je još puno više od
toga.
Već
smo ukazali da se pod pojmom čovjek podrazumijeva cijeli sustav. Pored
vidljiva tijela postoje još i nevidljiva tijela. Ta su nevidljiva tijela:
etersko tijelo različitih stupnjeva gustoće i različitih funkcija, te astralno
tijelo. Osim toga postoji još i mentalno tijelo u nastajanju. Cjelokupni
vidljivi i nevidljivi kuglasti sustav okružen je aurskim poljem.
U
prethodnim je pismima spomenuto da su sva iskustva, sve misli i djela iz
prijašnjih postojanja kao esencija zabilježeni u tomu polju, predstavljajući
nešto kao sliku zvjezdanoga noćnog neba, tako da možemo govoriti o aurskomu
firmamentu ili nebeskomu svodu.
Također
smo vam napisali, da se zato tako različito tumači ljudska sudbina. Kada
čovjek promisli da u "knjigu života" piše on sam, tada postaje posve svjesnim
odgovornosti za vlastitu sudbinu. To se jezikom Biblije izražava kao: "Što
čovjek sije, to će i žeti." To je zakon karme, zakon uzroka i posljedice.
Sve što čovjek prizove, ostvaruje se također u skladu s time, pa je 'kratkovidno'
reći: "Što me briga za sljedeći život; živim svoj život i što se nakon
mene bude događalo, uopće me ne zanima." Tako govori samo neobaviješteni
čovjek, koji ne poznaje povezanost, koji gleda samo ovaj jedan život, koji
se u skladu s našim prethodnim pismom sjeća samo jednodnevnoga leta, Sunce
ujutro izlazi na istoku, navečer zalazi na zapadu i time je sve gotovo.
Kada
podrobnije promotrimo čovjekov sustav, tada shvaćamo da s našim osjetilima
obično zapažamo samo materijalno tijelo. Ali to materijalno tijelo nije
obična materija, već je oživljena, sazdana prema posebnomu planu i održava
se u živućem stanju, dok ne nastupi smrt. Za to oživljavanje brine čovjekovo
etersko tijelo, poznato kao životno tijelo. Ono je malo veće od materijalnoga
tijela i posve ga prožima.
Čovjek
se ne sastoji samo od oživljene materije, već ima i osjećaje i sposobnost
razmišljanja. Za te djelotvornosti posjeduje još dva druga tijela, koja
ćemo naznačiti kao astralno ili osjećajno tijelo, te mentalno ili misaono
tijelo. Astralno je tijelo po svojoj vrsti finije od životnoga tijela,
a mentalno je tijelo finije od astralnoga. Finotvarna čovjekova tijela,
što je samo po sebi razumljivo, hrani i održava finotvarna supstancija.
Tu supstanciju nazivamo eterom.
U
današnjemu čovjeku djeluju četiri etera: kemijski eter, životni eter, svjetlosni
eter i reflektirajući ili zrcalni eter. Kemijski i životni eter služe održavanju
i oživljavanju materijalnoga tijela. Svjetlosni je eter potreban za djelotvornost
osjetilnih organa i za naše osjećaje, a zrcalni eter za mišljenje.
Čovjek
koji raspolaže finotvarnim viđenjem, koji je vidovit, može vidjeti i finotvarna
tijela. U nastavku ćemo pokušati razjasniti djelovanje eterskoga tijela.
Počnimo
s pojednostavljenom usporedbom iz znanosti. Iz fizike nam je poznato da
se oko vodiča kojim teče električna struja stvara elektromagnetsko polje.
Djelovanje te zakonitosti u praktičnomu je životu takvo da se dva vodiča,
kao npr. dva telefonska kabela, smiju usporedno položiti samo ako su obavijeni
zaštitnim plaštem, jer inače jedan na drugoga djeluju poljem snage stvorenim
induciranom strujom.
Iz
medicine je poznato da su živčani vodovi u ljudskomu tijelu slični električnim
vodovima, pa mozak svoje naredbe odašilje malim strujnim udarima kroz živce.
Tako je razumljivo da svaki čovjek ima u sebi elektromagnetsko polje s
privlačećim i odbijajućim djelovanjem, što nam pored ostalog objašnjava
i simpatiju i antipatiju.
Iz
toga je jasno da u zajedničkomu životu ljudi postoji izmjenično davanje
i primanje. Preko elektromagnetskoga polja životne snage dajemo i primamo.
Tu se ponovno pokazuje čovjekova osobna odgovornost za uobličavanje vlastita
života. On privlači ono što je u skladu s njegovim elektromagnetskim sustavom
i odbija što s njime nije u skladu.
Dakle,
razmislimo: komu su poznate te zakonitosti? Tko je u stanju osvijestiti ono
što je u njemu? Nije pretjerano ustvrditi da je jako malo ljudi to u stanju.
Prirodnorođeni ljudi obično nisu svjesni te povezanosti. To je također
objašnjenje zašto smo ponekad navedeni na djelovanja koja uopće ne želimo.
Kao
što vam je poznato nakon proučavanja prethodnih pisama, svijet se sastoji
od ovostranog i onostranog. Onostrano nije udaljeno od nas, već je na istomu
mjestu kao i ovostrano, samo što ih odvaja različita vibracija.
Radi
boljega razumijevanja, možemo se još jednom vratiti na usporedbu o sastavu našega planeta Zemlje, kako bismo mogli bolje razumjeti kozmičku bit mikrokozmičke povezanosti.
Znate
da je naš planet Zemlja okružen različitim slojevima, od kojih svaki ima
svoju posebnu zadaću. Ali još je više tih slojeva u atmosferi. Kao što
je zrak onečišćen raznim industrijskim i kemijskim ispušnim plinovima,
tako je također i naša atmosfera opterećena ljudskim mislima, idejama i
osjećajima. To su cijele grupe misli i osjećaja koje su na svoj način srodne.
Uzmimo samo područje tehnike, prirodnih znanosti i istraživanja. Velik
je broj ljudi zaposlen u tim djelatnostima. Oni stalno razmišljaju. Za
to trebaju zrcalni eter. Taj potrošeni zrcalni eter i njegove mentalne
tvorevine također se nalaze u atmosferi.
Uzmimo
na primjer područje umjetnosti i njegove mnogostruke oblike pod utjecajem
osjećanja, doživljavanja, osmišljavanja i izražavanja. Misaone i osjećajne
struje stvaraju ljudi i raznim ih vibracijama odašilju u atmosferu.
Kao
sljedeći primjer promotrimo osjećaje: ljubav i mržnju, radost i patnju,
veliku skupinu osjećaja straha, osjećaje boli i uživanja. Njima možemo
dodati i religiozne osjećaje, štovanje Boga, Krista, Bude i tako dalje. I za ljudske je osjećaje nužan eter, što ga potom prihvaća okolna atmosfera.
I
tako je u našemu finotvarnomu području prisutno sve što je ljudi misle
ili osjećaju.
Već
smo spomenuli da svaki čovjek ima svoje elektromagnetsko zračenje. I kako
je s pojedincem, tako je i s grupom. Eter jednakog usmjerenja u potpunosti
se zrcali i vraća ljudima, ljudi se u tom smislu grupiraju i svaka grupa
također ima svoju privlačnu i odbojnu moć.
Tako
je čovjek opkoljen mnogostrukom snagom, koja ga cijeloga preplavljuje.
Tako čovjek živi i tako biva življen. Misli da samostalno djeluje, pri
čemu su njegovi životni stavovi samo reakcije na njemu okolne, prožimajuće
i samoodržanju služeće snage. Budući da te snage ljudi ne vide, ne čuju
i ne osjećaju, drže da one ne postoje.
Mogu
li se vidjeti radio ili televizijski valovi? Ipak se njihova djelovanja
mogu čuti odnosno vidjeti. Upravo je tako i u ljudi. Čovjek ne može vidjeti
snage kojima je okružen i koje ga prožimaju, ali je jasno i uočljivo njihovo
djelovanje. Pomislite s tim u vezi samo jednom na to kako utječe okolina
na čovjeka, kako ga oblikuje njegova sredina.
Svi
živimo kao u velikomu zatvoru. Jedni vape za slobodom, ali ne poznaju međuovisnosti.
Ne znaju da je njihov krik za slobodom često samo djelovanje jedne u atmosferi
prisutne emocionalne koncentracije. Ali može biti i da ta težnja za slobodom
dolazi iz najdublje nutrine, iz posljednjeg ostatka božanskog u čovjeku.
To je krik za oslobađanjem, za oslobađanjem od čeličnoga zahvata ovoga
svijeta. Pri tomu vibrira čežnja za jednim drugim, boljim svijetom. Ipak
ljudi traže svoje oslobođenje u okvirima ovoga svijeta, u raznolikim idejama
o njegovu poboljšanju. Žele oplemeniti i unaprijediti ovaj planet, premda
nam se iz Svetoga pisma jasno prenosi izreka: "Moje kraljevstvo nije od
ovoga svijeta!"
Prirodno
religiozni čovjek polaže svoju nadu u život ili postojanje nakon smrti.
Nada se da će se tada osloboditi od lanaca ovoga svijeta, iako pri napuštanju
života grubotvarno tijelo ostaje ovdje u vidljivoj sferi i raspada se u
svoje sastavne dijelove. Finotvarno tijelo ostaje u onostranomu području
i tamo proživljava proces razgradnje. Ni tamo dakle opet nema oslobađanja.
Sada
možete reći: da, ali čovjek ima dušu, ne odlazi li ona u kraljevstvo Božje?
Ono što obično podrazumijevamo pod pojmom duša jest vrst svijesti, u kojoj
krv i razni fluidi igraju određenu ulogu. Ta je duša zarobljena nama poznatim
materijalnim tijelom i nakon života odlazi u ovomu svijetu pripadajuću
onostranost, u područje koje odgovara njezinoj prirodi i prirodnozakonski
se u stanovitu razdoblju rasplinjava.
Samo
kada se čovjek ponovno rodi, kada iz posljednjeg ostatka prvobitnoga božanskoga
čovjeka nova duša, božanska duša, bude "ponovno rođena iz vode i duha",
tada počinje razvojni put koji vodi ponovnomu stvaranju prvobitnoga božanskog
čovjeka.
Može
još eventualno proći shvaćanje da čovjek ipak ima slobodnu volju. Tada
se ne bi moglo govoriti o zatvoru i neslobodi. Htjeli bismo međupovezanost
– drukčije formulirano – još jednom ponoviti.
Život
prirodnorođenoga čovjeka određuju tri činitelja: mišljenje, osjećaji, odnosno
želje i volja. Misli, osjećaji i volja uvijek su posljedica prethodnoga
djelovanja, i učinak takva djelovanja uvijek ponovno daje naputke o jednom
novom mišljenju, novim osjećajima i željama, volji i u skladu s time o
novom djelovanju. Kada čovjek razmišlja, tada to mišljenje nije oslobođeno
njegovih želja ili osjećaja. Obično toga nismo svjesni da su želje ili
osjećaji, bez iznimke, uvijek poticaj mislima. Čovjek formira svoju volju
prema mislima, i to za čim čezne i o čemu razmišlja, ostvaruje djelovanjem.
Čovjek
je tako zarobljen u kružnomu toku. O slobodnoj volji ne može se govoriti.
Čovjek je doslovno okovan. I kružni tok osjećaja, misli i volje kružni
je tok života u ovoj prirodi, tijekom kojega čovjek sve jače biva prikovan
za Zemlju, i ponor između njega i univerzalnoga Duha postaje sve širim
i dubljim.
Postoji
mogućnost osloboditi se toga kružnoga toka života u ovoj prirodi i ponovno
uspostaviti vezu s iskonskim božanskim stanjem. Duhovna Škola Ružina Križa,
Lectorium Rosicrucianum, ukazuje Vam na put i pokazuje mogućnost kako to
postići. Nudi Vam puninu Univerzalnog učenja, što je nužno radi ponovnog
uspostavljanja "tajne veze s Bogom", a potom omogućuje ići dalje i ispunjavati
Božji plan sa svijetom i čovječanstvom.
Ipak,
Bratstvo Ružina Križa može Vam pomoći na putu samoostvarenja, putu istinskog
oslobađanja samo ako to želite.
Uvodno pismo br. 5
Neizbježni
zahtjev
Za
početak ovoga petog i za sada posljednjega pisma željeli bismo još jednom
ukratko ponoviti ono što je napisano u prethodnim pismima.
Ono
što smo razmotrili slijedi u nastavku:
1.
Sve je na ovomu svijetu podvrgnuto zakonu nastajanja, cvjetanja i propadanja.
U biti ništa vječno na ovomu svijetu ne može postojati. Naša je zadaća
da se na osnovi posljednjega božanskog ostatka u nama ponovno vratimo u
prvobitni Očev dom.
2.
Usmjerili smo vašu pažnju na značenje riječi: „Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.’’ Cjelokupni se čovjekov sustav nalazi dijelom na ovoj i dijelom na drugoj strani vela. Smrću čovjek prelazi samo u onostrano područje, ali ne u Božje kraljevstvo. Čovjek i svijet sastoje se iz vidljivog i nevidljivog dijela. Božje kraljevstvo nešto je sasvim drugo i nipošto se ne smije zamijeniti s nevidljivim dijelom našega polja postojanja.
3.
Naznačen je cjelovit ljudski sustava s njegovim različitim finotvarnim
tijelima i snagama.
4.
Pokušali smo vam objasniti da je čovjek življen, da ni u kojemu slučaju
ne posjeduje toliko željenu slobodu i da nema ni govora o slobodnom određenju i stvaranju sudbine. Čovjek zapravo ne zna tko je. On ne poznaje svoje stanje
i nije svjestan da nije slobodan.
Mišljenje,
osjećaji, želje i volja drže nas zarobljenima u kružnomu toku. U okviru
toga razmatranja slijedi da čovjek privlači ono na što je usmjerena njegova
čežnja i povezuje se s odgovarajućim snagama. Svaki čovjek posjeduje nagon
za životnim ispunjenjem i učinit će sve da bi ostvario željeni cilj. Pri
tomu je svejedno koje je prirode želja, je li usmjerena na materijalne
ili apstraktne vrijednosti. U skladu sa čežnjom, sa željom, stiže i odgovor.
Sada
možete reći: „Čeznem za Kristom i odgovor na moju čežnju trebao bi stići
od Krista“. Ali promislite još jednom iskreno što podrazumijevate pod Kristom?
Vaša
čežnja izvire iz ove prirode, jer vi ste prirodnorođeno biće, vi još niste
ponovnorođeni, božanski. Na čežnju će sigurno stići odgovor, ali ne od
čistih Kristovih snaga prvobitnog Kraljevstva, jer Kristovo kraljevstvo
ne pripada ovomu poznatom prirodnomu poretku, u kojemu čežnja može nastati
samo iz ja-svijesti i krvi. „Krv i meso ne mogu naslijediti Božje kraljevstvo“
(1. Kor., 15, 50). Ali ako ipak postoji čežnja, može doći do razvoja samo
obične prirodne snage. Odgovor je neizostavno lažni Krist. Uspostavlja
se samo veza s finotvarnim, onostranim područjem našega svijeta. Prepoznajte
obmanu: Vi želite Kristovo istinsko Božje kraljevstvo, ali ga ipak ne možete
primiti ni zadržati, jer ga ne poznajete. I time nam postaje jasno zašto
mnogi ljudi, posebice oni koji istinski traže Boga, ne mogu započeti s
Kristovom mitologijom i zašto razočarano odustaju. Ne prepoznaju vezu.
Još uvijek nisu doživjeli da je slijeđenje Krista moguće jedino na osnovi
božanskog u nama i da to pranačelo tek treba biti probuđeno u život.
Ako
ozbiljno shvatimo slijeđenje Krista, onda smo pred problem „ponovnoga rođenja
iz vode i duha“ (Iv. 3, 5). Mora se dogoditi ponovno rođenje iz Božje prasupstancije
i sveobuhvatnoga Božjega duha. To je i izvorno-kršćanski zahtjev.
Pavao,
veliki posvećenik o tomu nam otkriva jednu tajnu, kada kaže: “Dnevno umirem“
(1. Kor. 15, 31.) Pod tim se umiranjem misli na umiranje jastva, o kojemu
je također govorio i Buda. Onoliko koliko umire ja, toliko se ON- onaj
prvobitni, božanski u nama, budi u život. Ali, ako ostanemo kakvi jesmo,
drugi koji nam je „bliže nego ruke i noge“ (Luka 17, stih 21) ne može naći
mjesto u nama i ne može se očitovati. Tada je povratak u kuću našega Oca
iluzoran je i o kršćanstvu i slijeđenju Krista u stvarnosti ne može biti
govora.
To
„ponovno rođenje iz vode i duha“ razvojni je proces, koji je u vezi s nadvladavanjem
sadašnje svijesti osobnosti. Za novu svijest, svijest duševnoga čovjeka,
neophodna je ponovna izgradnja sasvim novoga duševnoga tijela. Da bi se
to moglo ostvariti potrebno je znanje! Čovjek mora poznavati svoje vlastito
stanje postojanja. Ako ne poznaje vlastito stanje, ne može se svjesno promijeniti.
Postizanje
toga znanja mora biti povezano sa žudnjom što dolazi iz srca, čežnjom za
ponovnim uspostavljanjem „tajanstvene veze s Bogom“. To mora biti tjerajuća
žudnja, žudnja za domovinom, za putem povratka u Očev dom.
Kada
ispuni oba ova preduvjeta od kandidata se onda očekuje promjena, da negira,
a zatim da nadvlada svoje ja. On mora doći u stanje da je na svijetu, ali
da više nije od svijeta.
Taj
razvoj od ja-svijesti do sve-svijesti vrlo je stvarno, razumno događanje.
To je put iznutra jakih. Ali taj put od ograničene ja-svijesti do sveobuhvatne,
sveprožimajuće, sveznajuće, prvobitne božanske svijesti mora biti prijeđen,
ta sve-svijest mora se zadobiti.
Stoga
se traži drukčiji način života od općenito uobičajenoga, naime način življenja
duševnoga čovjeka, koji onda može ponovno biti povezan s novim životnim
poljem, kraljevstvom djece Božje i u njega stupiti.
U
prethodno izloženomu sažeto smo vam prikazali univerzalni put. Dali smo
vam skicu puta na koji želimo ukazati i koji je pred vama. Sada ovisi o
vama hoćete li od te skice načiniti sliku; sliku koja vam neće prenijeti
samo samospoznaju nego i visoku filozofiju, svjetsku mudrost, univerzalno
znanje i otvoriti vam nove mogućnosti. Znanje je potrebno da biste došli
do spoznaje, da biste od pasivnoga promatrača i slušatelja mogli ponovno
postati sudionikom.
Čovjek
bez znanja često teži za stvarima koje su nebitne. Vječne vrijednosti traži
tamo gdje ih ne može naći. To je i razlogom zašto tako ambiciozno i marljivo
stremimo za sigurnošću na ovomu svijetu, koja se tu ne može naći. Ipak
se mučimo da je ostvarimo profinjenošću i izdržljivošću. I čeka nas mnoštvo
tragičnih konflikata i razočaranja ako srcem ne shvatimo da je sve, ali
baš sve, od ovoga svijeta prolazno. I sav bol na ovomu svijetu dolazi odatle
što ljudi stalno nastoje učvrstiti vječnost u vremenu. Stoga nam je rečeno:
„Tražite najprije Božje kraljevstvo, a sve ostalo bit će vam nadodano“.
(Mat. 6, 33.) Ovim je jasno rečeno, kojega se redoslijeda trebamo pridržavati.
Ne prvo ovo ili ono obaviti u ovomu svijetu, jer ovdje nikada nismo gotovi
i nikada nemamo vremena!
Od
nas se zahtijeva čvrsta, nepromjenjiva odluka o promjeni, o okretanju k
prvobitnom, Božjemu kraljevstvu. Kako to učiniti? Zauzimanjem takva životnoga
držanja koje u biti više nije sudjelovanje, nego samo promatranje. Na ovomu
svijetu vlada zakon suprotnosti: dan i noć, svjetlo i tama, desno i lijevo,
muškarac i žena, ljubav i mržnja, dobro i zlo, i obje strane pripadaju
uvijek ovomu svijetu.
Dok
je neki čovjek loš, znamo da ne stremi božanskom. Ali i dok god neki čovjek
želi biti i dobar, teži idealu dobrote ovoga svijeta, a ne božanskom. Ali
tek čovjek koji živi ovaj život, a iznutra više ne sudjeluje u njemu, stvara
u sebi vakuum u kojemu se Božansko može ponovno nastaniti. U istočnim se
religijama ovo „nebivanje“ ili „utrnuće“ označava i kao nirvana.
„Ne
znate li da ste hramovi Božji?“ (1. Kor. 3, 16.) Pomislite, u vezi s tim
na udaljavanje iz hrama trgovaca i mjenjača novca. (Mat. 21, 12.) Dok god
smo još žarko zabavljeni stvarima ovoga svijeta ne možemo čuti Božji glas.
Vanjski utjecaji, naše želje, naša volja tada su toliko jaki da se jedan
bezvučni glas ne može čuti! Stoga je preduvjet za uspješan hod putem oslobađanja,
sve vanjske utjecaje, želje i čežnje utišati i postati „tihim“. Tako „tihim“
da se nečujni glas iz unutarnjosti može čuti, da se iz apsolutne šutnje
može razviti dijalog. Samo je na taj način moguće ponovno uspostavljanje
tajanstvene veze s Bogom.
Ipak,
to stanje ne može se postići vježbanjem, jer tada se primjenjuje volja
ove prirode. To stanje moguće je postići jedino onda kada naše uho više
ne osluškuje došaptavanja ovoga svijeta, uključujući i njegovu drugu stranu
i kada naučimo razlikovati stvarno od nestvarnoga. Za to nije potrebna
nikakva mistična egzaltacija ni okultni trening, nego samospoznaja, čežnjiva
žudnja za prvobitnim, i hod od znanja do spoznaje, od gledanja do viđenja,
od življenja do proživljavanja.
Čovjek
je spreman za mnoge stvari. Kao idealist penje se na barikade. U svomu
se životu zalaže za raznovrsne tobožnje vrijednosti. Pripravan je žrtvovati
se za ovo ili ono. Također vjeruje u Boga, da, on želi i Božje kraljevstvo
i za njime čezne. Međutim, kada je u pitanju da promjeni svoje biće, ima
zadršku. Ali uvidjet ćete: ako ostanemo kakvi jesmo, onda ono Prvobitno,
zemlja istinskoga života, Božje kraljevstvo, ostaje za nas zatvorenim.
Bezuvjetno je potrebno nadvladati dijalektičku, zemaljsku svijest, da bi
na njeno mjesto mogla stupiti nova, nebeska svijest. To je neizbježni zahtjev,
jer prisutnost jedne isključuje prisutnost druge. Gdje je svjetlo, ne može
istovremeno biti i tama; gdje je prijateljstvo, ne može istovremeno biti
i neprijateljstvo. To je vrlo jednostavno pravilo! Čovjek ne može s jedne
strane intenzivno težiti za dobrima ovoga svijeta, a s druge strane željeti
dospjeti u istinsko Božje kraljevstvo. Tko je iskreno odlučan ponovno uspostaviti
„tajanstvenu vezu s Bogom“, tko se želi potruditi ponovno zadobiti vezu
s Prvobitnim, njemu su vrata škole Ružina Križa široko otvorena! Tu se
ne prenosi nikakvo novo učenje ni nova filozofija, nego čisto Univerzalno
učenje.
Duhovna
Škola Zlatnog Ružina Križa škola je posvećenja u kojoj se ukazuje na put
u slobodu življenja u Bogu i istovremeno onima koji iskreno čeznu prenosi
se snaga da zaista mogu ići tim putem nazad u Prvobitno.
Sami
odlučujete u kojemu bi se smjeru trebao odvijati vaš dalji život. Ipak,
morali biste uvijek biti svjesnima da na kraju ovoga života sa sigurnošću
stoji smrt. Nadamo se da će vas glas unutarnjega bića dovesti do za vas
ispravne odluke.