Tema mjeseca
-
Svakidašnjica je moj majstor
Kada bi ti imao iskustva, koja ja imam…
Prvo doživi par iskustava, prije nego što…Na takve izjave većina ljudi reagira ljutnjom i odbijanjem. Zašto? Možemo li učiti iz iskustava drugih? Ljutimo li se, jer osjećamo da nam se oduzima autonomija?
Zaista je opravdano slobodno odlučivati o sebi i željeti da se steknu vlastita iskustva. Jer iza te želje krije se spoznaja, da zbog ispunjenja svoga životnog cilja, svaki čovjek mora imati drukčija iskustva.
Naš je život, tako se često kaže, put iskustava. Da, čak se i kaže:
„Iskustvo čini pametnijim.“ Ali čini li ono i mudrijim? Vodi li istinskoj spoznaji? Što je s iskustvima koja smo stekli prisilno, jer smo tako morali djelovati? Kako se nositi sa svojim iskustvima? Koliko su pouzdana naša iskustva?
Krishnamurti kaže: „Svako te iskustvo treba ojačati i osloboditi baš od tog iskustva“.
Ali, često primjećujemo nešto posve drugo:
Stečeno iskustvo prianja poput prašine, čovjek ga nosi sa sobom ususret drugim iskustvima. Bude se asocijativna sjećanja, traže se dodirne točke i iskustva se često krivo tumače.
Tako, kao dopunu Krishnamurtijevom zahtjevu, možemo reći: Čovjek ne mora nositi sa sobom kamen o koji se spotaknuo, nego ga čak sa zahvalnošću ostaviti iza sebe.
Kako se osloboditi upravo od takvog iskustva?
Treba li iskustva zaboraviti?
Nisu li ona, s jedne strane, neizbježna, ali s druge strane, nebitna za čovjekov razvoj?
Put iskustava ne mora biti beskrajan. Kada mu je kraj?
Leonardo da Vinci piše:
„Nijedno djelovanje u prirodi nije bez razumskoga razloga. Saznaj razumski razlog i ne treba ti eksperiment.“ U drugomu prijevodu kaže: „Nijedno djelovanje u prirodi nije bez uzroka, shvati uzrok i ne treba ti iskustvo.“
Prema njegovu mišljenju, izgleda da postoji stanje u kojemu čovjeku više nije potrebno iskustvo.
To stanje nastaje kada se poznaje „razumski razlog“, ili drukčije rečeno „uzrok“.
Ali traganje za uzrokom nije lako i često je slično eksperimentu sa pokušajem i pogreškom.
Koliko se često u povijesti znanosti neko navodno neoborivo obrazloženje pokazalo pogrešnim, da bi se i novo moralo opet odbaciti.
Isto važi i za vlastita iskustva i iskustva s drugim ljudima. Često su potrebna mnoga gorka iskustva da bismo spoznali pravi uzrok nekog problema. Također događaje, za koje danas vjerujemo da sigurno znamo njihov uzrok, u drugim smo vremenima drukčije objašnjavali i u to vjerovali, s istom smo sigurnošču, kao što prihvaćamo da je ovo danas pravo.
Tako npr., ne tako davno važilo je – ili to možda čak još i danas važi za mnoge ljude – da „grešna“ misao može kao kazna voditi u bolest ili smrt.
Izgleda da se konačno radi o tomu da se pronađe pravi uzrok, prarazlog, koji bi okončao put iskustava.
Može li svakidašnjica biti majstor, kao što je navedeno u naslovu?
Svakidašnjica je okvir unutar kojega se mogu stjecati iskustva.
Ali, nisu li spoznaje koje izvlačimo iz svojih iskustava samo privremene, često netočne i ponekad se moraju provjeravati. Spremnost za nova iskustva kod mnogih ljudi također opada sa starenjem.
Što se treba dogoditi da nas iskustva – ne samo za jedno vremenski ograničeno razdoblje – načine ne samo pametnijima, nego i mudrijima? Možda tu pomaže – ne pitati se samo: „Zašto?“, nego prije svega „Čemu?“
Svoja iskustva stječemo unutar svakidašnjice. Utoliko je svakidašnjica naš majstor. Ali da bi iz iskustava nastali spoznaja i uvid, koji vode natrag stvarnom uzroku, potrebno je nešto dodatno, nešto novo.
Zato na iskustvo mora biti bačeno svjetlo, čiji je izvor izvan našeg iskustvenoga svijeta. To svjetlo spoznaje mora svaki čovjek sam tražiti. Ako tragamo iz iskrenog i najdubljega srca i ako sebe ne postavljamo između, ono si krči put.
Onda iz iskustava može rasti spoznaja, koja potječe iz prauzroka, iz prvog razloga. -
Pitanje i odgovor
– Tko si TI uistinu, dragi? – pitam bojažljivo.
Ja sam temelj istine, vječno nepromjenjivi.
Praizvor sam svega onog što ti poznaješ,
prazvuk svake riječi koju izgovoriš.
Bio sam u prostoru vremena, prije nego je počelo,
moje je biće duboko ukorijenjeno u Neočitovanom,
unatoč tomu – sada sam tu – blizu tebe.
Opširnije… -
Na krilima duševne ptice
Oduvijek je ptica simbol za dušu.
I kako je dobro odabrana ta slika!Kada promatramo s kojom lakoćom ptice uzlijeću i lete, kako skladnim pokretima poniru, presreću se i usmjeravaju, da bi se blagim zamasima krila ponovno uzdigle i letjele nebom; tjerane unutarnjim zakonom, stremeći za svojim ciljem u beskrajnoj daljini – u nama se može rasplamsati pradavna želja da se oslobodimo Zemljine sile teže.
Opširnije… -
Ovdje i sada
Dudenov rječnik sinonima za ovdje i sada navodi pojmove srodnoga značenja kao što su Zemlja, zemaljski krug, zemaljski život i svijet, dakle, pojmove za ovu stranu. Živimo ovdje u prostoru i sada u vremenu. To je očito. Jer ovdje jest na ovomu mjestu – a ne tamo, sada jest u ovomu trenutku – a ne jučer ili sutra.
Opširnije… -
Dušin rad
Ne bijaše li tu nešto, što me tiho čekalo – zarobljeno u vlastitoj kući?
Tko je, odakle je došlo?Zurim u vrhove cipela ispod kojih klizi šljunčana staza parka.
Sjedam na klupu.
Kljuca nemir u meni, dugo…
pritisak se stišava, polako…
Tišina je u mojoj nutrini, u prostoru – poznajem ga – ali rijetko posjećujem. Utočište je i utjeha, dočekuje me, kao i uvijek, ljubazno i tiho.
Opširnije… -
Jedino pitanje
Mnoga nam čuda donosi život.
S toliko mnogo neobjašnjivoga popločan je naš put.
U nama se uvijek iznova pojavljuju pitanja
kao što lotosov cvijet izrasta iz mulja.
Puno pitanja zaboravimo.
Na mnoga ne odgovorimo.
Mnogima se ne bavimo.
Zar odgovore ne trebamo?
Opširnije… -
Zašto živjeti? Najbolje je biti nerođeni
Austrijski je kritičar, novinar i autor Alfred Polgar (1873.-1955.) napisao:
„Najbolje je biti nerođeni, kaže mudrac. Ali tko ima tu sreću?
Komu je to već uspjelo? Među tisućama samo jednomu.“
Misao isprva zvuči pomalo besmisleno, ali ako se u nju udubimo, može nam otkriti dublji uvid u proces rođenja, življenja, umiranja i ponovnoga rođenja. Opširnije…
-
Pola je života uređeno
Što je zajedničko oseci i plimi, mravinjaku i izborima?
Njihova je zajednička značajka poredak (stanje uređenosti, sustavnosti u čemu…).
Opširnije… -
Bolest – krik duše koja pati
“Ako želimo pronaći krajnji uzrok naših bolesti, onda je to posljedica odstupanja od zakona.“ – Paracelzus
Bolest je izraz smetnje u ustrojstvu našega životnog sustava. Mi smo mali živi dijelovi u velikom stvaralačkom poretku. Time smo isprepletani sa svime što se očituje u našem univerzumu. Paracelzus je primjereno rekao: “Stvorenja su slova, da bi se opisalo čovjekovo podrijetlo.”
-
Ljubav prema istini
Mitovi, legende i predaje raznih kultura i naroda uz pomoć raznovrsnih slika prenose priču o ljudskoj povijesti i često su putokaz čovjekova budućeg razvoja, odnosno poruka o neophodnosti njegova daljeg razvoja.
U prirodnom tijeku očitovanja uvijek se izdvajala posebna struja onih koji su bili spremni za svjesni iskorak iz prirodnog u duhovni razvoj, odnosno za povratak samom izvoru života. To je uvijek značilo napuštanje granica trenutnoga stanja postojanja.
Opširnije…
