Kada sam bila dijete, pričali su mi da Bog, „dragi Bog“, živi na nebu. Čovjek pak živi na Zemlji.

I čovjek bi trebao živjeti tako da i on jednom – kao čovjek– dođe na nebo. To je za mene bila sasvim jasna odijeljenost. Dva svijeta, jedan nasuprot drugome.

I postojao je put kojim je trebalo ići od jednoga do drugoga.

 Ali, kako sam rasla, također sam primijetila da su me drugi promatrali s blagim podsmjehom kada sam izražavala to svoje shvaćanje. Nebo je bilo prostor iznad oblaka i još dalje – svemir, kozmički prostor.

Ljudi su taj prostor istraživali teleskopima, satelitima, matematičkim proračunima. Mene nije čudilo – nakon kraće nesigurnosti – što nisu našli Boga.  Za mene je Bog ipak postojao, ne u svemiru, nego je jednostavno bio.

Bog jest. To nije nešto za dokazivanje, nego nepokolebljiva sigurnost.

Uskoro sam spoznala da se već stoljećima odvija borba oko toga da li je Boga moguće spoznati ili nije, da li se Boga može naći u stvaranju ili ne može.

Ta je borba proizvela mnoštvo studija, teorija, filozofskih sustava koji su se stalno mijenjali.

Kako je još prije dvije tisuće godina grčki filozof Heraklit rekao:

„Rat (tj. borba) je otac, kralj svih stvari.“

 S jedne je strane postalo jasno da svi na svoj način traže jedinstvo u svojim mislima i time u svijetu. Da, tragaju i tragaju za jedinstvom s iskonskim principom, s iskonskim izvorom njihova postojanja – s Bogom. U mnogim je slučajevima to ostala samo misaona aktivnost, dok na konkretni život nije bilo izravnog utjecaja niti promjene. Općenito se iz takvih predodžbi mogu izvesti etičke norme i onda pokušati usmjeriti svoj život u skladu s njima te se ponašati na odgovarajući način.

Ali vrlo sam se konkretno suočavala i sa shvaćanjima koja su, putem vježbi ili mentalnog usmjerenja,  obećavala sasvim izravnu vezi s Bogom. Trebalo je samo redovito vježbati i rezultati će se pokazati.

U suočavanju s tim shvaćanjima nije samo Bog dobivao svoje zadano mjesto na nebu, koje su ljudi zvali „ona strana“, nego su tu bile i niže sfere, koje su se ranije nazivale „paklom“.

Za neke je ta druga strana sadržavala više nebesa, što je podrazumijevalo i mogućnost uspinjanja od nižih prema višima. Zemlja je trebala biti mjesto gdje se miješaju različite sfere. Sve što je trebalo biti svjetlo imalo je ovdje svoju sjenu i zato svijet izgleda tako kako ga mi poznajemo.

 Ali sva ta shvaćanja su polazila od toga da je nebo mjesto na kome se nalazi Bog.

Svi ljudi kakvima ih poznajemo jednom bi trebali doseći nebo, ako ne u ovoj inkarnaciji, onda u nekoj slijedećoj. Jer, život ne završava smrću nego se nastavlja na onoj strani  i onda ponovno vraća na ovu. Tako je čovjek mogao uvijek iznova nastavljati i jednom se uspeti do neba. Jer – priroda je, na kraju, Božje djelo.

 Iako sam mogla uživati u lijepim stranama prirode, priznavati njene uzvišene kvalitete, diviti im se, bivalo mi je sve jasnije da veličina ovoga kozmosa nije spoznatljiva ljudskomu mozgu, isto tako nisam mogla ni uistinu prihvatiti sva ta shvaćanja.  

Suočavanje s njima proširivalo je moje vidike, ali i ostavljalo osjećaj iritacije, straha i nelagode - jesu li ta shvaćanja primjerena? Njima se Bog, odnosno nebo ili vječni život, približavao do takve blizine da je gubio nešto od svog posebnoga statusa. Meni se činilo da to ne može biti tako.

 Jedno je bilo jasno: postoji mnoštvo shvaćanja o tomu što je ispravno, što bi trebalo biti u vezi s Bogom i što je s njime povezano. Svi su zastupali svoja shvaćanja s izraženim emocijama i misaonim zaključcima, ali ja sam imala samo unutarnji osjećaj kao mjerilo koje mi je nudilo emocionalnu sigurnost za moje shvaćanje.

 U svojoj potrazi za odgovorom susrela sam gnostičko učenje o dva prirodna reda. Ono je u mojim mislima obnovilo oštru podjelu iz moga djetinjstva u vezi s prirodom ljudi s jedne strane i Boga s druge strane i mojim je osjećajima donijelo veliku jasnoću.

 Bog nam je, doduše, u ovome učenju još bliže od ruku i nogu, ali ipak istovremeno vrijedi: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (u kome živimo). U ovom su shvaćanju ona strana i nebo u gornjem smislu samo dio ovoga svijeta. Time je Bog za mene dobio dodirnu točku u meni – u srcu – ali ne u ovome svijetu. Jer On ovaj svijet nije stvorio onakvim kakav jest!

Slijediti čežnju srca nije odjednom postalo lakše, ali stvari koje sam tražila dobile su mjesto koje je moje osjećanje moglo prepoznati kao ispravno.

Dalje moram imati povjerenja da će se pokazati što je ispravno.

 
U srdačnoj povezanosti pozdravljaju vas