Dječje pitanje

djecje pitanjeOvu temu želimo započeti jednom pričom iz svakodnevnoga života.
Dvojica braće, Jan (8 godina) i Lukas (6 godina) sjela su za objed. Pritom su nastavili svoju igru vitezova:
Jan: „Ja ću biti sasvim star. Imat ću 98!“
Lukas: „Ja također, imat ću 99!“
Jan: „Ja ću biti još stariji. Imat ću 100!“
Lukas: „Ja ću… ja ću… (on još ne zna brojeve nakon 100)… ja ću biti besmrtan!“
Jan: „Ne, Lukas! To ne može, svi ljudi jednom umru.“
Svi započinju jesti. Samo Lukas – izgubljen u mislima – ostaje miran i sjedi pred svojim tanjurom.
Majka: „O čemu razmišljaš, Lukas?“
Lukas, ljutito: „Hej! Nisam još završio, a sada ga više nema. Gotovo sam shvatio!“
Majka: „Što je to što si htio shvatiti?“
Lukas: „… Samo sam pomislio kako nas ljudi možda uopće i nema, doista nema!“

Začuđujuće! Kao odrasli, mi se pitamo – „Postoji li doista Bog?“ A jedno šestogodišnje dijete se pita obrnuto: „Postojimo li mi ljudi doista?“ Kada jedno dijete čuje da smo svi mi smrtna tijela, onda je logično i prirodno da intuitivno sumnja u istinitost našega postojanja. Čini to bez straha, zato što još nema ništa što bi trebao odbraniti!
U mladim godinama čvrsta identifikacija s vanjskim pojavama još nije nastala i dijete još ne apsolutizira ono što opaža svojim organima čula. Razum koji se izgrađuje nije se još čvrsto zapleo u strukture ega i zato je spreman bez otpora pojmiti sebe kao pojavu i ne dovoditi to u pitanje.
Kao odrasli, reduciramo okolnu stvarnost na nešto što ljudski razum može pojmiti, ograničavamo se i time trpimo granice koje smo mi sami stvorili. Neka slutnja ili čežnja duše zapovijeda nam da ipak dalje tražimo. Tada se pokrećemo i tragamo za našim spiritualnim identitetom, zato dakle dolazi trenutak kada prekoračujemo preko naše svijesti o vanjskom identitetu i dajemo prostor gnostičkoj punini.

Ono što ljudsko razmišljanje ne može shvatiti, opazit će duša koja čezne. Ona se sve više povezuje i identificira sa svojom unutarnjom suštinom: s prvobitnim životnim poljem. Tako polako raste jedna nova pripadnost. U terminologiji Škole Ružina križa ukazujemo na tu novu pripadnost pojmovima kao što su „buđenje“ ili „rođenje novoga čovjeka“. U Novom Zavjetu se govori o „Uskrsnuću“, a govori se također i o ponovnom „postajanju djetetom Božjim“.

Lukasovo pitanje „Postojimo li mi, ljudi, doista?“, temeljno je pitanje.
Postavljalo se sličnim riječima još prije 2000 godina. U spisu iz prvih stoljeća kršćanskoga računanja vremena („Corpus hermeticum“ Knjiga 17) učenik Tat pita posvećenoga Hermesa:
„Je li čovjek stvaran, Oče?“
A Hermes odgovara: „Kako to sada može biti? Čovjek mora razmišljati i reći onako kako jest: Na Zemlji ne postoji ništa stvarno. Jer sve što se mijenja, je laž, zato što ne ostaje na svojoj suštini, nego prelazi iz jednog oblika u drugi, i tako mi neprestano vidimo nove pojavne oblike.“
Na jednom drugom mjestu Hermes se bavi pitanjem istinoljubivosti još podrobnije:
Tat: „Ali, Oče, kako bi se moglo reći što je prava istina?“
Hermes: „Jedna i Jedina, o Tat! On, koji nije načinjen od materije, koji nije tijelo, koji nema niti boju niti oblik, koji se ne mijenja, koji se neće mijenjati. On, koji uvijek jeste… „

„Sjaj duše“, „miris duše“, jednom će nas odvesti iznova do „Jednog i Jedinog“, do mjesta gdje smrt nema više svoju realnost!