Besmisleno ponavljanje
“Samo znanje nije dovoljno onomu tko traži izbavljenje.” Pisac P.D. Ouspensky, tumačeći Gurdjieffovu lekciju, prenosi kako je potrebna ravnoteža između “znanja i bića “, jer “ biti” određuje “znanje” koje ljudsko biće može shvatiti, dok “znati” omogućuje novo stanje “bića “.
U svomu romanu Čudan život Ivana Osokina (1946.) Pjotr D. Ouspensky prikazuje putovanje čovjeka koji znanje stječe ovozemaljskim iskustvima. Dopušta mu da se neprestano vrti u krug, a tu vrtnju prati vječno ponavljanje istih iskustava i uzaludna borbu osobnosti da u svemu tomu pronađe smisao života. U jednomu od svojih života, nezadovoljan okolnostima u kojima se nalazi, Ivan susreće učitelja koji je u isto vrijeme i čarobnjak. To je netko tko je upućen u misterij života, tako da Ivan od njega traži pomoć. Ali budući da još uvijek vjeruje da može naći sreću na horizontalnoj razini, traži pomoć u tomu smislu, držeći da bi sve bilo bolje kada bi dobio samo još jednu priliku. Čarobnjak mu ne može dati nešto za čim on još ne stremi, čega nije svjestan, iako mu stvarno može pomoći. Daje mu ono što traži: još jednu priliku, pa još jednu, pa još jednu... znajući beznadnost svega. I Osokinova se iskustva ponavljaju, bez razlike u ishodu. Izgleda da sreća stalno za dlaku izmiče.
Značajan lik u romanu je Zinaida, djevojka Osokinova života, s kojom je u posebnom odnosu. Ima neobičan osjećaj da je poznaje od ranije. Iako bi htio biti s njom, osjeća da to nije moguće. A razloge joj ne uspijeva racionalno objasniti. Ime Zinaida znači „ona koja pripada Zeusu“ i može se protumačiti kao duševni element u čovjeku, besmrtni ženski aspekt koji se želi povezati s muškarčevom osobnošću. Ali čovjek, iako se osjeća njime privučen, nije u stanju na nj primjereno odgovoriti, tako da bježi pronalazeći izgovore. Istovremeno osjeća nemir i nezadovoljstvo. Osokin je tako uvijek iznova gubi i iznova se vraća čarobnjaku, tražeći novi početak.
Naravno, nikada se ništa ne mijenja i sve ostaje kao san koji se ne može ostvariti, jer problem nije moguće riješiti na razini na kojoj je nastao.
Okolnosti su uvijek samo odraz unutarnje stvarnosti, pripadaju svijetu posljedica i dok se struktura čovjekova bića bitno ne promjeni, nikakva značajna promjena života nije moguća. Svjetlo ne može ponuditi pomoć sve dok čovjek istinski ne shvati da njegovi pokušaji - ali s krive polazne točke ne vode rezultatima. Pokušaji ne daju rezultate dok čovjek ne postane svjesnim ograničenja u koja je „uhvaćen“ i ne prepozna stremljenje za izbavljenjem na drugoj razini. Ali kojem izbavljenju i od čega?
I u jednomu trenutku, kada se po tko zna koji put nađe pred čarobnjakom, Osokin konačno počne shvaćati, počne se prisjećati... ima deja vu osjećaj da je sve već bilo i da će opet biti ako se nešto bitno ne promijeni. Ništa se ne može promijeniti, međutim, ako se on ne promijeni – to jest, neutralizira prvo sebe.
Takva je promjena moguća samo ako se preda onoj drugoj, nezemaljskoj energiji koju je toliko puta prizivao, ali je nije slijedio ni primjenjivao ispravno. Ako joj žrtvuje svoju volju i posveti joj svoje snage i sposobnosti – svoj ja. Jedino tako snaga može u njemu i za njega postati djelatnom. Ono što je bitno jest osloboditi se od jastva - nije važno da se ja izbavi.
Kao što čarobnjak objašnjava Osokinu, čovjeku se može dati samo ono što može koristiti, a može koristiti samo ono za što je nešto žrtvovao.
Od čovjeka se traži sedmostruko žrtvovanje, žrtvovanje svega onoga što on jest kao zemaljski čovjek. Sedam godina života koje čarobnjak traži od Osokina simbol su toga žrtvovanja: moramo dati sve da bismo sve mogli dobiti.
Osokin ostaje pred odlukom da li će još jednom pokušati zemaljskim snagama „srediti“ svoj život i dobiti Zinaidu ili će se odvažiti na novi iskorak i predati se snazi koja ne izranja iz uobičajene matrice ovoga svijeta.
„Tražite najprije kraljevstvo nebesko i sve ostalo bit će vam dano.“
Da li će shvatiti da zapravo - tko služi božanskomu principu, služi samomu sebi?
S tom odlukom suočava se svaki čovjek-tragatelj. U njoj je ispunjenje mističnoga paradoksa. “Tko želi svoj život zadržati, taj će ga izgubiti, a tko svoj život položi mene radi, taj će ga dobiti.“
To je jedini put u slobodu.
On se sastoji od uvida u ograničenost trenutnoga stanja postojanja, stremljenja za promjenom i predaje u povjerenju snazi drugoga kraljevstva u nama. Predaja u konkretnomu smislu znači usklađivanje svoga unutarnjega i vanjskoga života sa zakonitostima drugoga kraljevstva koje su pohranjene u ljudskomu srcu, u jezgri mikrokozmosa i koje se tada postupno očituju iznutra prema van.
To se događa kada prolazne želje osobnosti počnu u povezanosti s božanskim Duhom blijedjeti pred svjetlom iskonske želje duše već umorne od besmisla, koja želi živjeti životom za koji je predodređena.
Čovjek se mijenja, ispunjavajući svoju zadaću da postane novim čovjekom. Postajući novim čovjekom više nije osuđen na kolo rađanja i umiranja, nego gradi na neprolaznim temeljima zajedno sa svima koji čine jednost u vječnosti.
ZNAČENJE ŽRTVOVANJA (odlomak)
„Što se, dakle, od nas zahtijeva da bismo mogli nešto promijeniti?“ pita Ivan Osokin i očekuje da čarobnjak ponovno odgovori jednim od svojih mudrih, ali njemu zapravo nerazumljivih aforizama kao što je: ako postaneš drugačiji, sve će se promijeniti. No, čarobnjak kaže nešto što Osokin nije očekivao: „Moraš biti svjestan činjenice da ne možeš ništa promijeniti, pa bi stoga morao potražiti pomoć. Moraš toga biti svjestan. Nije dovoljno da to danas shvatiš, a sutra zaboraviš. Od toga moraš živjeti.“
„Da, ali što znači: „živjeti od toga?“ pita Osokin. „I tko mi može pomoći?“ „Ja ti mogu pomoći,“ kaže čarobnjak, a „živjeti od toga znači žrtvovati tomu nešto veliko, i to ne jednom, već neprestano, sve dok ne postigneš što si želio.“ „To zvuči vrlo dvosmisleno,“ kaže Osokin, „Što bih ja mogao žrtvovati? Nemam ništa. „Svatko ima nešto što može žrtvovati,“ odgovara čarobnjak, „osim onih kojima se ne može pomoći. Ali, nije moguće reći, naravno, što će netko dobiti u zamjenu za svoju žrtvu. (...) Ono što ću ti reći možda će ti se činiti čudnim,“ kaže on, „jer do sada nisi razmišljao o tim stvarima, a usput govoreći, ni samo razmišljanje ne pomaže. Treba znati, a da bi znao moraš učiti, dok učiti jedino možeš iz iskustava. To ne razumiješ i sve dok je tako ništa se ne može učiniti. Čak kad bih ti želio sve darovati bez žrtve, ne bih to mogao učiniti. Darovano može biti samo ono što nekomu koristi, a to može koristiti samo kada nešto žrtvuje. To je zakon ljudske prirode.“ „I nema drugoga načina?“ upita Osokin.
„Misliš na načine koji ne zahtijevaju žrtve? Ne, ne postoje. Usput, ne shvaćaš što si pitao. Razmisli, možeš li imati rezultate bez uzroka? Stvaraš uzroke žrtvovanjem. Sredstva, kao takva, mogu se razlikovati, ali razlika je samo u formi, vrijednosti i težini žrtve. U većini slučajeva moramo žrtvovati sve odjednom i ništa ne očekivati zauzvrat.
Postoji derviška poslovica koja glasi:
„Uzdići se u savršenstvo
napuštajući četiri stvari.
Otići iz života bez žaljenja
ne očekujući nagradu na nebesima,“
(...)
„Vratimo se načas onomu „što“ i „kako“, kad govorimo o žrtvovanju. Kažeš da ništa ne posjeduješ. To nije istina. „Posjeduješ“ život, dakle, možeš žrtvovati život. Ionako nema neku vrijednost kada si ga namjeravao odbaciti.“ (Osokin je namjeravao oduzeti si život, izd.)
„Kažem, dakle: radije daruj život meni i vidjet ću što od tebe mogu načiniti. Želim ti i više olakšati. Dvadeset ili čak petnaest godina dovoljno je, ali tijekom toga vremena moraš meni pripadati – mislim pri tomu da moraš sve činiti kako ti kažem bez izgovora ili opravdanja. Ako se budeš držao svoga dijela dogovora, ja ću učiniti isto. Kada prođe to vrijeme, moći ćeš koristiti svoje znanje za sebe. Posrećilo ti se što nekoga trebam u ovomu trenutku, premda ne baš odmah, ali mogu čekati kada ima što da se čeka. Eto, sad znaš što možeš žrtvovati.“
„A sad moraš misliti na sebe. Petnaest godina može se činiti mnogo vremena, jer si još mlad, ali kasnije ćeš uvidjeti koliko je to kratko vrijeme, posebno ako misliš što ćeš zauzvrat dobiti. Pođi, dakle, kući i razmisli o mojim riječima. Kada shvatiš sve što sam rekao i svedeš to na pravu mjeru, možeš se vratiti ovamo i reći mi što si odlučio.
Moram dodati: kao i svi ljudi misliš da postoje mnogi načini na koje se može učiniti jedna stvar. Moraš još naučiti da postoji samo jedan način da nešto učiniš i nikada ne postoje dva različita načina. To, međutim, tebi nije lako razumjeti. Dugo ćeš doživljavati veliku nutrarnju borbu. Sve pogrešne slike moraju se iskorijeniti. Tek tada bit ćeš spreman za pravi rad.“
