Religija je put uvida :: Lectorium Rosicrucianum

Religija je put uvida

Što je religija? Sve dok ne možemo dati nedvosmisleni odgovor na ovo pitanje, religija ne može biti put prema bogu. Istinska je religija put uvida, nadilaženje svijeta i razbijanja iluzija o jastvu. To je put koji vodi do postanka novoga čovjeka. Do tog kraja, sva naša snaga je neizostavna i potrebna.

“Svaka je religija put prema Bogu.” Tim i sličnim riječima ljudi koji su razvrgli lance dogmatske i ortodoksne vjere, obično naglašavaju svoju toleranciju vezanu za razne religiozne pokrete i grupe. No, je li točna ta izjava? Da bismo pronašli odgovor na ovo pitanje korisno je razmotriti što je religija u suštini i odvojiti tu bit od svakog nesporazuma i krive interpretacije.

PRIRODNA RELIGIJA
Možemo razlikovati prirodnu i duhovnu religiju. U svim svojim oblicima prirodna religija odgovara biološkim čovjekovim potrebama. Kao smrtna osobnost, čovjek bi, na primjer, želio postići besmrtni život na drugoj strani. Ali budući da je rođen u ovoj prirodi, on s vremena na vrijeme doživljava koliko je vezan za tamne sile sudbine koje ga plaše i ispunjavaju strahom. U svojoj bespomoćnosti, on traži sklonište kod onih snaga koje mu daju ili obećaju zaštitu i sigurnost, i koje mu mogu pomoći da se bolje nosi sa svojim problemima. Štuje bogove i duhove, podnosi im žrtve ili pokušava na njih utjecati uz pomoć magijskih obreda, a time i na svoju sudbinu. To ne samo da uključuje pokušaje da se izbjegnu izravne prijetnje, nego i pokušaje da se uz pomoć iz nebesa ispune osobne želje i postignu ciljevi koji se često protežu i u razdoblje iza smrti. “Svaki čovjek projicira svoju budućnost, u revidiranom izdanju, na osnovi religioznog, okultnog ili humanističkog prototipa.” kaže J. van Rijckenborgh, a kao posljedicu toga možemo razlikovati tri tipa oblika religije.

DUHOVNA RELIGIJA
Ono što je gore objašnjeno u nekoliko rečenica tiče se jedne strane ljudske religioznosti, točnije one strane čije potrebe ovise o ljudima. Drugi i konačno odlučujući motiv religije nalazi se na razini koja se u temelju razlikuje od pukog preživljavanja. To je područje duhovne religije. Zakopano duboko u našem unutrašnjem biću živi znanje o tome da smo mi ljudi pala bića, i da smo tek karikature onoga što smo nekada bili kao božanska bića, na sliku i priliku Boga. No, kao zlatni odsjaj nade, u nama se javlja sumnja koja nam obznanjuje da je moguće, u načelu, ponovno steći izgubljeno savršenstvo. To može bit aktualni cilj našega života: povratak u božansku kuću našega Oca, kao izgubljenih sinova o kojima govori Evanđelje. Ili radije: božanski se element u nama vraća svojoj božanskoj kući. Prvobitno su put pokazivale sve istinski duhovne religije, ali su one vremenom postale pomiješane s prirodnim religijama. Kako je to moguće?

MJEŠAVINA OBA TIPA RELIGIJA
Mi, ljudska bića, nosimo oboje u sebi: biološko, za materiju vezujuće prirodno načelo, ispunjeno porivom za samoodržanjem, i istovremeno, božansko, vječno načelo koje nas ispunjava nemirom i čežnjom, i tjera nas na povratak božanskim strukturama nepoznatoga kraljevstva. S vremena na vrijeme, međutim, poriv za samoodržanjem se hvata snaga vječnosti. “Ja” želi samo sebe učiniti besmrtnim i pokušava to učiniti uz pomoć moćnih energija koje izviru iz vječnosti. Tako su prvobitne duhovne religije postale dogmatski sustavi, potčinjeni egu. Zadaća duhovne religije jest povezati čovjeka ponovno s Bogom – napokon, religio znači ponovno povezivanje – a to je značenje vremenom postalo isprano, izmijenjeno i falsificirano. Zamijenjeno je ljudskom težnjom da učini svoje zemaljsko postojanje postojanim i da ga poboljša uz pomoć religije. Uzvišena duhovna učenja, ispunjena snagom i svjetlom degenerirala su do razine prirodnih religija. Na taj način religija može postati i sredstvo u rukama vladara, koji je lukavo koriste kao prednost u prepoznavanju potreba za sigurnošću i želje za besmrtnošću. Nestali su ropstvo i služenje, ali su ‘vjerni’ postali izvrstan materijal za novi oblik ropstva.

MISTERIJSKE ŠKOLE
U povijesti su misterijske škole bile čuvari čiste duhovne religije. One se mogu očitovati samo ondje gdje se istinski posvećene duše tragatelja ujedine u velikoj žudnji. U tišini svetih mjesta njihova unutrašnja učenja pokazuju svojim učenicima put koji vodi u ‘slobodu djece Božje’. Duhovna je religija put uvida, put nadilaženja svijeta i raskidanja iluzije o jastvu. To je put koji vodi do postanka novoga čovjeka. Jedno obilježje te žudnje jest neizostavnost naših napora, premda također znamo da se misterije duše ne mogu postići našim naporima!
Oslobađajuću energiju koja je djelatna u misterijskim školama na vrlo poseban način moguće je pronaći jedino u oslobađajućoj snazi Kristove atmosfere. To zahtijeva uvijek novu, svjesnu predaju jednom, skrivenom izvoru života. Potrebna je nadasve jasna odlučnost kako bismo raspoznali nešto od paloga božanskog čovjeka u ovomu biću i rastali se od onoga što se može dokazati preprekom ‘na putu ponovnog rođenja iz vode i duha’, kako se kaže u Evanđelju po Ivanu. Istinski religiozna svijest može se uvijek raspoznati, dakle, po činjenici je li osoba istinski spremna napustiti svoju prirodu, rastati se od svoje egocentričnosti i povjeriti se bezuvjetno ‘struji’ koja će ga voditi dalje iz svijeta tame u svjetlo vječnosti. Svaka druga motivacija je očiti ili prikriveni osobni interes. Želimo li ići osloboditeljskim putem duhovne religije ili se još čvrsto držimo prirodne religije koja želi koristiti duhovnu religiju za svoje vlastite ciljeve? Na taj način moguće je ocijeniti religije, prema dosegu do kojega za tragatelje otvaraju put u svjetlo u drugom poretku, u vječnosti.