Izliječenje vlastite sljepoće :: Lectorium Rosicrucianum

Izliječenje vlastite sljepoće

horizontVrijeme odmora za mnoge je od nas bila dobrodošla prilika da u miru razmislimo o vlastitoj životnoj situaciji. U našim naporima da se pronađemo posežemo za psihološkim, filozofskim, ezoterijskim i duhovnim tekstovima. Pri tomu nam se djelomično otvara fantastični mentalni svijet. Puni očekivanja gutamo knjige i tražimo objašnjenja o svojemu životu. Ali može se primijetiti da se naš život nakon toga uistinu malo mijenja. Usprkos svim tekstovima ostajemo onakvi kakvi jesmo.

Je li stoga naša potraga uzaludna? Sigurno da nije. Jer i Biblija kaže: “Tražite i naći ćete.”
U određenomu psihološkom trenutku iz našeg srca izranja osjećaj da mora postojati viši poredak iza mnogostrukoga svijeta misli. To je i prva slutnja o našoj sljepoći za taj drugi svijet. Uvid u vlastitu sljepoću prvi je korak prema ozdravljenju. U rastućoj čežnji za tim drugim otvara se srce za dodir božanskoga svjetla.

Tada može započeti proces, opisan u Ivanovu evanđelju (poglavlje 9, stihovi 1- 41) o izlječenju slijepih. Isus kaže: “Dok sam u svijetu, svjetlo sam svijeta.” Kada to reče pljunu na zemlju, načini od toga smjesu, namaza njome oči slijepčeve i reče mu: “Idi do jezera Siloah – što u prijevodu znači ‘poslan’ – i operi se!” I on ode tamo, opra se i ponovno progleda.

Treba napomenuti da je smjesa za oči mješavina zemlje i Isusove pljuvačke. Čovjek tek prikupljanjem znanja te dobrih i loših iskustava tijekom zemaljskoga života, dolazi na granicu na kojoj ga može dodirnuti božansko svjetlo.

Život na zemlji, ako ga prihvatimo kao školu, ima svoj smisao u takvu traženju, nalaženju i uvidu. Ni jedan trud ili napor koji čovjek poduzima nikada nije uzaludan, jer to je prilika da se približimo odlučujućoj granici. Zajedničkim djelovanjem iskustava i dodira svjetla on postaje svjesnim svoje nemoći i sljepoće koja otuda proizlazi. To je uvid da se drugo, za čime žudi ne može ostvariti.

Na ljude koje je Isus dodirnuo odnosi se zahtjev: “Idi do jezera Siloah i operi se!” Blato koje Isus stavlja na oči prirodnorođena čovjeka osposobljava ga da svomu životu od tada dade drugi smjer, novu orijentaciju.

Možemo primijetiti da u događaju oslikanom u Ivanovu evanđelju i zemlja ima značajnu ulogo u izlječenju, i glede prvoga koraka – uvida, a i kod sljedećega, označenog kao odlazak na jezero Siloah.

Kada je nekoliko učenika upitalo Catharose de Petri ne bi li se gnostički put mnogo brže i bolje odvijao u povučenosti u nekoj pećini ili samostanu, ona je odgovorila: “Ovdje, idući ovim svijetom, susrest ćete Duha.”

Nalog da čovjek ide na jezero Siloah utjecalo je da on svoj život više ne usmjerava kao do tada – na samoodržanje, nego na ostvarivanje životnoga cilja koji mu je Bog pokazao. Dakle, ne treba zaobilaziti životne zadaće, nego ih pokušati riješiti oslobađajući se od krutih obrazaca mišljenja i držanja, beskonfliktno i s unutarnjom nevezanošću. Na taj se način čovjekovo prirodno biće sve više povlači u pozadinu. Postaje “čovjekom Ivanom” koji svojim načinom života poravnava putove za božanskoga drugog. To je odlazak na jezero Siloah.

Jezero je Siloah, poput žive vode, simbol za božanske snage. Ime Siloah prevedeno kao “poslani” može se razumjeti i tako da samo onoga čovjeka koga dodirne svjetlo – komu je to dano, čeka “jezero” i njegova snaga.

Predajom samoga sebe božanskoj snazi razrješavaju se čovjekove veze na zemlji, on biva “opran”. Tad ništa više ne ostaje od staroga bića i novo biće u njemu, čovjek Isus, preuzima vodstvo.

Sljepoću zamjenjuje istinsko viđenje.