Ova je kuća moja, ali moja nije… :: Lectorium Rosicrucianum

Ova je kuća moja, ali moja nije…

flammarion

Ova je kuća moja,
ali moja nije.
Mislio je da je njegova
onaj prije mene.
Iselio se i ja sam uselio.
Nakon smrti moje
bit će opet tako.

(Tekst iznad ulaznih vrata)

Potiče li nas ovaj tekst na razmišljanje?
O gorkoj istini o prolaznosti svakoga života?
Čitamo poziv na skromnost i umjerenost, jer materijalne vrijednosti, koje smatramo svojim posjedom, moramo napustiti zbog smrti.
Da, naš život na ovomu svijetu, baš poput kuća koje gradimo, krhka je konstrukcija, koja nije izgrađena za vječnost.
Ali, moramo li se pomiriti s prolaznošću?
Jesmo li samo beznadne pojave?
Tražimo li uzalud, u svojim ustaljenim misaonim navikama i kroz njih, ono što se ustvari nalazi u nama?
Jesmo li već zaboravili svoje božansko porijeklo?
Zov Gnoze odzvanja kroz sva vremena:
Vratite se nutarnjem, stupite u kuću svojih duša!

Pisac Khalil Gibran, to je izrazio ovako:
Uistinu, veličanstvena i velika može biti vaša kuća, ali tajnu svoje duše ne smijete zadržati za sebe, niti čežnju svoga srca zagraditi barikadama. Jer bezgranično u vama stanuje u nebeskoj palači, čija su vrata koprena praskozorja, čiji su prozori vizija i tihi govor noći.
Nebeska palača, Nepokretno kraljevstvo, Očeva kuća, Kraljevstvo svjetla, sve su nazivi za nematerijalnu stvarnost, koja nije vezana za Zemlju, nego za trajno postojanje. Ona ukazuje na vibracijsko stanje unutarnje istine.
Moderni rosenkreuzeri kažu:
Svi smo mi stanovnici živoga vječnog načela, mikrokozmosa. Prije mene „u mojemu“ mikrokosmosu stanovao je netko drugi, nakon moje smrti „u mojoj“ mikrokozmičkoj kući inkarnirat će se nasljednik. Baš kao i u tekstu iznad ulaznih vrata: On se odselio, a ja sam se uselio!
Inkarnacija, pa inkarnacija, pa inkarnacija… dok ne naraste zadovoljavajuća duševna svijest.
Stanovnici se izmenjuju sve dok prvobitni čovjek opet ne nastani mikrokozmos.
Od toga trenutka prestaje poistovjećivanje sa smrtnim tijelom.
Prolazni život jednoga stanovnika, vremenski interval između rođenja i smrti,
nije više sam sebi cilj. Ali on svaki put nudi šansu i mogućnost da mikrokozmos
oslobodi iz svijeta dijalektike i da ga odvede u njegovu istinsku duhovnu domovinu.
Oni, koji nisu spoznali put života – prema Isusovim riječima –
bivaju vraćeni, jer krug se završio, i njima je dano vrijeme da razmotre i poprave
svoj život i nauče tajnu, na osnovi koje mogu ući u kraljevstvo Svjetla.

(Evanđelje savršenoga života, Poglavlje 59)

Univerzalna istina zove nas na polazak, u sadašnjem nam trenutku pokazuje izlaz za oslobođenje od kotača rađanja i umiranja!
Pozvani smo prozreti graničnu zemlju i napustiti svoju žudnju da slijedimo zakonitosti dijalektičkoga svijeta i podređujemo se njegovu zatočeništvu.
Žudnja našega srca jest temelj, čvrsta osnova na kojoj možemo izgraditi novu kuću svoje vječne duše. Svijest te duše nema više ništa zajedničko s našim osobnim očitovanjem.
Ta je duša kozmički stanovnik nebeske palače.