Dušin rad

Ne bijaše li tu nešto, što me tiho čekalo – zarobljeno u vlastitoj kući?
Tko je, odakle je došlo?

Zurim u vrhove cipela ispod kojih klizi šljunčana staza parka.
Sjedam na klupu.
Kljuca nemir u meni, dugo…
pritisak se stišava, polako…
Tišina je u mojoj nutrini, u prostoru – poznajem ga – ali rijetko posjećujem. Utočište je i utjeha, dočekuje me, kao i uvijek, ljubazno i tiho.

Prepuštam se tom osjećaju – kao da sam uzdignut na višu razinu,
s koje mogu bolje razumjeti okolinu u kojoj živim.
Raspršio se silni bijes, ponovno me dotiče duboki mir.

Pomislim: prošlost, toliko je ovladala mojim životom,
želim ovaj put konačno ostaviti iza sebe… i prožme me goruća bol.
Nekoliko trenutaka kasnije gledam sebe zarobljenog u vlastitim navikama –
s njima sam opskrbio i uredio svoj život. 
Iako ne postoji nijedan razlog da se ičega odreknem,
kao da me nešto tjera da povežem konce viđenoga.

Kao u računalu, ta se spoznaja munjevitom brzinom uvrsti,
obradi i pohrani u moje pamćenje.

Ali prisilne se misli osamostaljuju i postaju tako jake,
da tek na vrhuncu njihove moći primjećujem da me žele nadvladati.
Prostor, koji me upravo doticao svojom tišinom, izmaknuo se –
ili sam ja bio taj koji se od njega udaljio?

Iza mene huči grad, u daljini ispred mene ljeska se jezero.
Djeca se nestašno loptaju,
odrasli sjede stisnuti na klupama i povjerljivo šapuću.
Lijevo, nešto dalje, hrapavi glas razglaba o svjetskim strahotama.
Nada mnom i oko mene ljetna pripeka,
u meni kljucajuća, žareća bol traženja.

Opet osjećam blizinu unutarnjega prostora –
daje mi toliku snagu –
mogu ga opisati kao nešto vrlo neobično.
Nešto, što bi mi se rado razotkrilo –
da ga osvijestim i prihvatim kao dragocjeni posjed.
Nešto, što mi želi pomoći da „van svake pameti“ promijenim život…,
nešto, što želi da ga prihvatim kao istinitoga.

Nije li to ona – tiho me čeka – zarobljena je u vlastitoj kući?

Protekli su sati. Minulo je vrijeme bez pritisaka.
Ustao je i vratio se natrag u život i njegove međuzavisnosti.