Tihe stvari
Tko ne zna ništa o cilju,
ne može ni put poznavati.
U istom se krugu cijeli život vrti;
kada do kraja dođe,
na kojem je već bio,
smisao je još manji.
Tko za cilj ne zna,
već danas ga može iskusiti;
ako čezne samo za božanskom istinom;
ako u taštini nije
potpuno izgubljen
i opijen vinom vremena.
Tko pita za tihe stvari
i tko se usuđuje,
svjetlo će doseći;
tko ne može tražiti,
kao da je slobodan,
ostaje u kružnom toku zablude
sedmerostrukoga vela.
Koliko smo već ciljeva imali u svom životu? Poslovnih i privatnih ciljeva – priznanja, ljubav, obitelj i mnoge druge.
Neke od svojih ciljeva možemo ostvariti. Ipak, u nama se može pobuditi osjećaj da ne idemo dalje, nego da stojimo u mjestu.
Tada si postavljamo nove ciljeve i kružni tok se nastavlja.
Christian Morgnestern ide korak dalje! On u svojoj pjesmi promatra jedan jedini cilj. Daje nam savjet da nepotonemo u taštini, da ne ostanemo usmjereni samo na sebe same čak i ako taj cilj možda još ne poznajemo, nego u najboljem slučaju samo slutimo ili osjećamo čežnju za svjetlom. Čim počnemo postavljati pitanja o tihim stvarima, kada pitanje o smislu, o božanskoj istini u nama postane dovoljno snažno, možemo ga iskusiti sada!
Dragi prijatelji, božanska istina je u nama! Samo mi uvijek iznova gubimo tu slutnju, taj unutarnji dodir. Stoga nam se kaže: „Tko ne zna ništa o cilju,
ne može ni put poznavati. U istom se krugu cijeli život vrti. Kada do kraja dođe na kojem je već bio, smisao je još manji.“
Jasno da postoje mnogi ciljevi u ovoj prirodi – koji vode beskrajnim kruženjima.
Ali, postoji drugi cilj, oslobađajući cilj, s kojim se možemo povezati.
Ali kako je to moguće, kada je taj drugi tako teško prepoznati i još teže ostvariti?
Ljudi doživljavaju svoju pravu unutarnju zadaću kada spoznaju „sedmostruki veo“ prijevare i kada je uz pomoć snage osvještavanja moguća preobrazba.
Tada je ponovno djelatna iskra u srcu „…ako čezne samo za božanskom istinom.“
Mi ljudi moramo ići tim putem iskustava tako dugo dok se u nama ne rasplamsa čežnja za pravim ciljem.
Taj put možemo u sebi spoznati kao pustinju – ali isto tako i kao gotovo neopisivu sreću, naime onda kada u našoj nutrini možemo prepoznati mali komadić istinskoga života ili sjećanje na prvobitno porijeklo.
Tada postajemo tragatelji i više ne dopuštamo da nas opije vino vremena, jer smo dobili slutnju o izlazu iz ovoga kruga u kojemu se vrtimo. Zato postoje Duhovne škole koje nam stoje na raspolaganju kao pomoć u trenucima unutarnjeg razvoja.
Duhovne i misterijske škole u svim su vremenima bile i jesu pomoć ljudima koji su čuli nježni zov unutarnjega glasa i slijede ga na koji god način.
U Duhovnoj školi bivaju skupa vođeni ljudi koji traže i ponovno uspostavljaju povezanost između prvobitnoga božanskoga područja i prirodnoga poretka.
Ali Duhovne škole nisu nikada cilj, nego samo instrumenti na putu.
Ono što vi od Škole vidite samo je najmanji djelić Škole. Vama su poznate građevine, centri, konferencijska mjesta, knjige koje objašnjavaju zov u srcu i možda pjesme koje pjevamo u hramu.
Također vam je poznata tiha atmosfera u hramovima i možda ste doživjeli da je uslijed toga u nama jedan komad puta, koji je neposredno pred nama, bio osvijetljen. U hramu se povezujemo s jednim ciljem. Kao u bljesku možemo spoznati stvari kakve jesu i početi tako „…pitati za tihe stvari“.
Srce se otvara i može se razviti dalekosežni proces čišćenja srca. Snaga zračenja koju nazivamo Krist pruža nam ruku i pozdravlja nas kao izgubljenog sina.
Počinje proces velikog dosega i značaja: preokret, posvećenje smislu našega života.
Taština prirode – naša ja-centralnost, zbog koje se vrtimo u krugu biva zamijenjena unutarnjim znanjem srca.
Tako možemo postati dijelom polja snage Duhovne Škole, polja između našega sadašnjega postojanja i naše istinske domovine, da bismo počeli duhovni put iz zemaljskoga kružnog toka.
