Tišina

Budi tih i znaj da ja sam Bog.
(Psalam 46:10)

O tišini se u duhovnim i ezoterijskim krugovima puno govori i piše.

Iako riječi naizgled nemaju veze s tišinom – što vrijedi za vanjsku tišinu – ipak postoje riječi koje dolaze iz carstva unutrašnje tišine te čitatelju poput putokaza pokazuju smjer u kojem se to carstvo nalazi.

A da bi ih čitatelj razumio, on mora napustiti očekivanje mentalne stimulacije, ili neke nove, zapanjujuće informacije.

One ne sadrže tu vrstu hrane i ne nude je, jer one su namijenjene onima kojima takva hrana ne treba. Namijenjene su onima koji zaboravljenu istinu traže u sebi.

Takve su riječi, na primjer, bile sutre drevne Indije, sadržane u Vedama i Upanišadama. Sutre su moćni putokazi istini u obliku kratkih izreka s malom razradom. Prednost takva oblika je upravo u njegovoj kratkoći, koja ne zaokuplja um više nego što je to potrebno. Jer ono što se u sutri ne kaže – a na što ona ukazuje – važnije je od onoga što se kaže.

U Bhagavad Giti Krisna kaže: Od svih tajni ja sam tišina.

Unutarnjom tišinom čovjek ulazi u dubinu svoga bića, prolazi kroz sve slojeve osobnosti i dolazi do same jezgre, do božanske iskre.

U tišini se sakuplja životna energija – prana – koja onda može biti upotrijebljena za razvoj viših čula kao što je intuicija.

U tišini se sakuplja snaga. Svaka neizgovorena riječ daje veću snagu izgovorenoj.

Tišina za vrijeme jela omogućuje bolju apsorpciju energije iz hrane, bolji rad probavnog sustava.

Tišina liječi, obnavlja i pomaže razvoj.

Čovjek, kao biće dvaju svjetova – materijalnog u komu je privremeno inkarniran i Duhovnog s kojim ga neraskidivo povezuje Duhovna iskra u srcu – pred velikim je izazovom. Materijalni svijet, iako prolazan i stoga i logički razmotreno, zaslužuje daleko manju pažnju, ipak nas daleko više zaokuplja.

To je zato što je materijalni svijet puno glasniji, stvara mnogo veću „buku“, i to ne samo za naše uši već nam zaglušuje i sva ostala čula, stvarajući brojne vrtloge beskorisnih osjećaja i misli.

S druge strane, duhovni svijet govori glasom tišine.

I u istoimenoj knjižici Helene Petrovne Blavatsky stoji uputa učeniku koji premješta težište svoga bića iz materijalnog u duhovno područje:

Kad (učenik) prestane slušati bezbrojne glasove, moći će razlučiti Jedan – nutarnji zvuk koji ubija vanjske.

Tada, i jedino tada, učenik će moći napustiti područje Asata, područje lažnog, da bi ušao u kraljevstvo Sata, kraljevstvo istinitog.

I jedino će tada duša čuti i sjećati se.

I jedino će tada nutarnjem uhu progovoriti
Glas Tišine.”

Pred kraj godine, kada se priroda povlači u sebe i potiče i nas na isto, nezreo se čovjek, poput buntovna djeteta, ne želi umiriti, nego svete dane tišine pretvara u takozvane dane “slavlja”, a zapravo dane još veće buke, šarenila i jurnjave.

Ali oni koji su čuli, ili tek slute glas tišine ne moraju više juriti za lažnim svjetlom, ni trošiti energiju na prazne riječi i stvaranje vještačke sreće.

Oni odustaju od mnoštva zarad jednoga u kojemu je sve.

Obavljajući svoje dužnosti, povezani u unutrašnjoj tišini, mogu biti istinski sretni, već zbog riječi koje dozivaju iz dubine bića, poput najljepšeg obećanja: Budi tih i znaj da ja sam Bog.

CAPTCHA
Diese Sicherheitsfrage überprüft, ob Sie ein menschlicher Besucher sind und verhindert automatisches Spamming.
Image CAPTCHA
Unesite kod sa slike.