Zašto živjeti? Najbolje je biti nerođeni

Austrijski je kritičar, novinar i autor Alfred Polgar (1873.-1955.) napisao:
„Najbolje je biti nerođeni, kaže mudrac. Ali tko ima tu sreću?
Komu je to već uspjelo? Među tisućama samo jednomu.“

Misao isprva zvuči pomalo besmisleno, ali ako se u nju udubimo, može nam otkriti dublji uvid u proces rođenja, življenja, umiranja i ponovnoga rođenja.

Možda u Polgarovoj misli osjetimo i poprilično malodušje. Ne kaže, da je život lijep i da je „vrijedno živjeti”. Samo rijetkima uspijeva ne roditi se. Ne ubrajamo se u te sretnike. Rodili smo se i živimo.
Možemo, pak, gledati i drukčije. Možda je činjenica, „da smo prisiljeni živjeti“, jedinstvena prilika da ispunimo ono, što do sada (zajedno sa svojim mikrokozmičkim prethodnicima) nismo uspjeli.

Ali najprije razmotrimo, kada izbija na površinu: Zašto? ili Čemu to?
To pitanje o smislu života ne pojavljuje se dokle god nas zadovoljavaju potrebe, koje su nam važne (glede osoba, okolnosti ili nas samih). Izranja tek u situacijama obilježenima osjećajem nedovoljnosti i frustracije. Po svojim se potrebama vrlo razlikujemo, ne postavljaju svi ljudi pitanje o smislu života.
Neki ljudi imaju takve potrebe, koje po mogućnosti barem mogu utišati. Ako im se i ne ispuni neka potreba, zamjenjuju je s drugom, koju lakše utišaju. Znaju biti sve „skromniji” i zadovoljni su s onim što se može ispuniti.

Ali postoje i ljudi, koje nagriza osjećaj unutarnje nedostatnosti, iako su zadovoljili svoje osnovne potrebe. Osjećaj unutarnje nedostatnosti ne mogu s ničim utišati.
Naravno, naš život ne određuju samo osjećaji nedovoljnosti, nesreće i patnje. Život nam daruje i sreću da volimo i budemo voljeni, da doživimo mir i slobodu. Ali, budući da ti osjećaji nisu trajni, iskustvo njihove prolaznosti uzrokuje patnju.

Osjećaj nedostatnosti povezan je s osjećajem žudnje, koji izvire iz nepoznatog izvora. Iz njega se hrani želja za potpunim skladom, savršenom ljepotom, trajnim mirom i vječnom srećom. Da bi čovjek mogao osjetiti žudnju, u njemu mora tinjati slutnja o onomu za čim žudi. Taj osjećaj dokazuje da nešto u nama zna da moraju postojati sklad, ljepota, mir i sreća. Možemo imati i viziju o tomu kako bi bilo, kada bi se ispunila naša žudnja.

Svi poznajemo prekrasan osjećaj potpunoga zadovoljstva i olakšanja, kada nakon dugotrajne žeđi niz grlo klizne prvi gutljaj hladne vode. Psihološko smo pomanjkanje tako zadovoljili. Kako bi tek bilo, kada bi utolili žeđ duše za skladom, mirom i srećom.

Potrebe ljudi, a time i šanse da zadovolje te potrebe, uvelike se razlikuju. Žudnju za skladom, neprolaznom ljepotom, srećom i mirom ne možemo utažiti u zemaljskomu životu i s ovdašnjim ljudima. Bol tog iskustva i uvida gura nas da se pitamo o smislu života. Postoji li odgovor?
Očito je da ne pripadamo sretnicima koji se ne moraju roditi. Ne sadrži li ta tvrdnja već odgovor na pitanje o smislu života? Očigledno je potrebno roditi se, i to u određenomu trenutku, na određenomu mjestu, s određenim roditeljima. Ako možemo prihvatiti to objašnjenje, otvaraju se novi odgovori na pitanje o smislu života.

Onda možemo bivanje ovdje razumjeti kao priliku za razvoj i skupljanje iskustava, što nas vodi na razinu više svijesti. Spoznaja da se žudnja za sveobuhvatnom ljubavi, mirom i skladom ne može utoliti u ovomu svijetu, može postati smislom i ciljem življenja. Nakon toga slijedi drugi korak – pitanje – što možemo učiniti, da bismo se približili izvoru iz kojega se poji naša žudnja?

CAPTCHA
Diese Sicherheitsfrage überprüft, ob Sie ein menschlicher Besucher sind und verhindert automatisches Spamming.
Image CAPTCHA
Unesite kod sa slike.