Zov svjetskog srca
Vodeći stvaranje ka savršenstvu
Teozofsko društvo
Wies Kuiper
Naziv ovoga simpozija – Zov Srca svijeta – daje naslutiti da ćemo govoriti o nečem posebnom, možda mističnom. Pjesma, priložena uz pozivnicu, zacijelo nije bila odabrana nasumično. Po mom mišljenju, svrha joj je bila pripremiti atmosferu ovog simpozija za današnju temu od samog početka. Ipak, možda neće svima biti odmah jasno što je “Srce svijeta”, a… da li i ja to zapravo znam u svojoj najdubljoj nutrini? Kako znamo da smo pozvani ako nismo sigurni postoji li Srce svijeta i ako ne razumijemo “njezin” jezik? Pretpostavit ću da je Srce svijeta ženskoga roda i govoriti o “njoj”, iako smatram da je “ona” zapravo androgeno ili bi to moralo biti. “Ona” je mjesto gdje se suprotnosti neutraliziraju, gdje dualnost postaje jedinstvo. Gnostičko Evanđelje po Filipu, koje jednim dijelom jasno proizlazi iz Valentinove škole a drugim dijelom kao da počiva na drevnoj hinduističkoj filozofiji, to prekrasno opisuje pomoću simbolizma dvorane za vjenčanje, simbola vjenčanja čovjekove više i niže prirode, nižega i višega sebstva. I što teozofija može doprinijeti boljem razumijevanju značenja tog ili drugih naziva, što teozofija može doprinijeti učenju, slušanju i razumijevanju toga poziva? Jer to je naš zadatak kao govornika na ovome simpoziju.
Što možemo ponuditi čovječanstvu?
Mediji neprekidno izvješćuju o ekonomskoj krizi, i s ljudske točke gledišta, rado bismo u vezi s tim poduzeli sve što je u našoj moći. No, važno je shvatiti da moramo raditi na osnovi duhovne jezgre zemlje, svijeta, možda čak na osnovi kozmičke ideje. No, i to je zamršen problem: kako bismo mogli upoznati tu ideju? Zar nije prvi uvijet osluškivati što nas pacijent, zemlja, živ organizam, ima podučiti o tome iz svoje duboke, duhovne jezgre?
Teozofi su kopači, tragatelji za Istinom, koja znači duhovnu i božansku jezgru svih stvari. Zato mi znamo da jedan jedinstveni obrazac stoji iza svega što postoji, od najmanjih čestica do zviježđa, te da smo i mi ljudi oblikovani u skladu s tim obrascem. Zato je najbolje krenuti od ljudskoga bića i pokušati otkriti, spoznati tko ili što je čovjek u svojoj biti. Tada ćemo upoznati obrazac i moći ćemo ekstrapolirati vezu sa svemirom. Ovo se čini vrlo tehničkim, no i ovdje vrijedi drevni hermetički zakon ‘Kako gore, tako dolje, kako iznutra, tako izvana’.
Dakle, tko ili što je čovjek?
Pripadnici većine religija prihvaćaju ideju da čovjek ima dušu i duh.
Teozofija naučava da je čovjek duh, te da ima dušu i tijelo. Teozofska je slika čovjeka sedmerostruka. Ona se čini složenom, no pomaže nam razumjeti tko je čovjek, te zašto zov Srca svijeta ne odzvanja jasno i glasno.
Pogledajmo pozornije obrazac ljudskoga bića, koji je isti kao i obrazac čitave kreacije. Ljudsko biće ima fizičko tijelo. Ovo fizičko tijelo, na primjer, sada sjedi na stolici u ovoj dvorani. On, nadalje, ima etersko ili životno tijelo, astralno ili osjećajno tijelo i mentalno tijelo koji ima sposobnost mišljenja i brine se za sve što “imamo” na ovome svijetu. Ono je dijelom usredotočeno na žudnje fizičkog, a najviše osjećajnog tijela. Ljudsko biće troši najviše svoje energije na ovaj aspekt bivanja čovjekom. Ili, drugim riječima, ovaj aspekt ljudskoga bića zahtijeva najviše energije, najviše pažnje. Tipična osoba troši preko devedeset posto svoga vremena na ovaj aspekt svojega bića. No, mentalno tijelo ima i drugi aspekt, koji je usmjeren na unutrašnju jezgru, na sepstvo. Između dvaju dijelova mentalnoga tijela postoji neka vrsta razdjelnice, membrane. Niti jedna strana mentalnoga tijela ne razumije onu drugu; došlo je, da tako kažemo, do kratkog spoja. Zatim, ljudsko biće ima “tijelo Buddhe” ili “tijelo intuicije”, i naposlijetku dolazimo do same jegre, “tijela Atmana”.
U tijelu Buddhe, čovjek je jedno sa svim živim bićima; u tijelu Atmana, on je jedno sa samim životom. Možemo pretpostaviti da pod pojmom Srca svijeta podrazumijevamo najviši kozmički princip, a ljudsko je biće s njime povezano svojom jegrom, svojim atmanskim principom. Na taj način, čovjek može čuti i razumijeti ovaj zov, jer postoji izravna veza između Srca svijeta i ljudskoga srca, odnosno iako samo njegovih najviših aspekata. Taj zov često zaustavlja ili ometa prepreka u ranije opisanoj sposobnosti mišljenja, pa se istinska poruka ne može prenijeti. Ponekad, ljudi ovo nazivaju razlikom između znanja glave i znanja srca. “Buka” na “vezi” toliko je snažna da nam je potreban odgovarajuć “filter” pomoću kojeg bismo mogli razaznati ovaj glas. I… nismo li zapravo toliko zauzeti svime što nam ispunjava svakodnevni život da, kada se nešto od toga glasa i probije, brzo ga gurnemo u stranu s riječima “ne sada”? Nismo sasvim premni potrošiti toliko energije na njega da bismo ga ipak donekle čuli. Dok smo, primjerice, kad je riječ o rezultatima nogometnog prvenstva, gotovo s glavama u zvučnicima! Naše razmišljanje otkriva smjer u kojemu se kreću naša zanimanja. Je li usmjereno na zemlju, na materiju, ili na duh, na otajstvo? Naša je sposobnost mišljenja ta koja mora napraviti zaokret. Ljudsko biće mora samo načiniti zaokret između niže i više svijesti.
Zov Srca svijeta ima višu frekvenciju koja se mora transformirati u nižu prije nego što ga ljudsko uho može čuti.
Na višim razinama nema tih problema, a unutrašnji zaokret moguć je između obje razine, što se na sanskritu naziva antahkarana. Na razini na kojoj trenutno živimo, uvijek je dobro ako nešto ima ime, ako ga možemo nazvati, a posebno na dan poput današnjeg, jer to je srž današnjega dana. Ono što je bitno sada jest kako otvoriti razdjelnicu u nama, da bismo mogli stupiti u kontakt sa Srcem svijeta.
Prvi redak ‘Glasa tišine’, prvi ulomak knjige Zlatnih pravila, u prijevodu i s komentarom gđe Mrs. H.P. Blavatska, jedne od osnovnih knjiga Teozofskog društva, glasi:
‘Tko želi čuti glas Nade ili “Nečujnog zvuka”, mora ući u prirodu Dhârâne.’
Dhârâna je duboka i apsolutna koncentracija našeg mišljenja na unutarnje razumijevanje, a istovremno i potpuno odvraćanje od vanjskoga svijeta. Prije nego što unutarnjim uhom možemo čuti i razumjeti, moramo se u potpunosti rastati od vanjskoga svijeta. To zvuči lijepo, ali kako to postići? Kada to pokušamo, otkrivamo da smo poput lutke-akrobata s mehanizmom za balansiranje; kada uklonimo pritisak, vraćamo se u originalno stanje. Svaka od ovdje prisutnih grupa ima svoje metode za rješavanje toga problema. Teozofija nudi: učenje, meditaciju i rad. To se čini jednostavnim, jer teozofiji je na raspolaganju obilje prilika za učenje, od zakona evolucije, da nevedemo samo neke, do velikih radova znanstvenika i mislilaca od Platona, Plotina i Valentina do Hermesa i autora drevnih Veda: Bhagavad Gite i Upanišada.
U našim ciljevima, između ostaloga, čitamo: ‘proučavanje religije, filozofije i znanosti’.
To bi nam moglo donijeti ogromno znanje, ali gomilanje znanja nije nam cilj. Ulazeći duboko u religiju ili filozofiju, možemo dokazati ideju jedinstva svih tih područja i spoznati da sve one u svojoj biti dotiču isto. U Kabali se kaže: ‘želiš li dohvatiti nevidljivo, moraš prodrijeti u vidljivo što dublje možeš’. A Phil Bosman, nizozemska pjesnikinja poznata po kratkim pjesmama i aforizmima, kaže: ‘želiš li osvojiti nebo, zalet moraš uhvatiti na zemlji’.
Valentin, Gnostik s početka drugog stoljeća, kaže: “Poznavanje sebe spoznaja je Boga”. To se ne odnosi na intelektualno znanje, već na znanje srca. Prema tome, poznavanje samoga sebe znači poznavanje našega unutarnjeg, najvišeg principa, područja Atmana, u kojemu se ljudsko približava ili stapa sa samim životom, sa Srcem svijeta. Važno je upamtiti da je svrha našega fizičkog mozga djelovati za naše “budne svijesti”, kada se uobičajene intelektualne aktivnosti razvijaju svojim normalnim tokom. Međutim, kada počnemo istraživati ezoteriju, potrebni su nam novi moždani putovi, koje moramo sami otvoriti radom. U tome kontekstu, H.P. Blavatska govori o stvaranju novoga reda malih života u moždanim stanicama, nakon čega ćemo zaista postupno doći do istinske meditacije.
U osnovnim crtama, svrha je meditacije stvoriti prazninu ili tišinu u našim mislima, dovesti do prilika u kojima se buka dnevnih aktivnosti našega mozga utišava i nastaje sklad, da bi, kada naše vanjsko uho više nije preopterećeno, naše unutarnje uho imalo priliku slušati, čuti i razumjeti. Mnoge vježbe meditacije i yoge na raspolaganju su nam u tu svrhu. U teozofiji, imamo bogatstvo literature koja se, među ostalim, bavi različitim oblicima yoge i meditacije. I u ranije spomenutoj knjizi Glas tišine, H.P. Blavatska nam prenosi jasne savjete o životnom držanju koje prethodi slušanju toga glasa: ‘Da bi postao poznavaocem JA CJELOVITOG, prvo moraš upoznati vlastito ja’. Bhagavad Gita, dio indijskog epa Mahabharata, govori o tome. No, pokušaji slušanja unutarnjega glasa sa sobom donose i neke opasnosti. Na primjer, u 35. stihu četvrtoga poglavlja Bhagavad Gite čitamo da je ono što učenik često smatra glasom intuicije tek zov nečistih žudnji i osjećaja. Kada smo u stanju prepoznati glas tišine ili glas Srca svijeta? Vjerujem da možemo iznijeti nekoliko smjernica. Taj će nas glas ispuniti ljubavlju, snažnom unutarnjom radošću, i osjećajem jedinstva sa svima i svačime. Nadalje, on nas potiče na veliko djelo. O velikom djelu još nismo govorili.
Ono se očito odnosi na rad za dobrobit svih živih bića, znajući da smo svi dio iste cjeline. Ali ono također uključuje rad za sebe i na sebi. Taj je rad neophodna priprema za slušanje glasa. Ta zadaća sadrži i mnoge zamke. One su prekrasno opisane u knjizi Do nogu Učitelja, prvome djelu Jiddhua Krishnamurtija. U tome djelu, on nas poziva na pažljivo preispitivanje vlastitih motiva prije nego što nešto učinimo za druge. Činimo li svoja djela da bi nas stavili na pijedestal? S njega možemo samo pasti. Ponekada svojim dobrim djelima drugu osobu činimo ovisnom o sebi, čime one gubi svoju neovisnost, što također nije ispravna namjera. Prije svega, trebali bismo ispitati odakle dolazi naša želja da pomažemo i činimo dobra djela. Dolazi li ona iz našega ega, našega malenog ja, ili iz čistog neosobnog suosjećanja. To se čini lako, no mi smo vrlo sposobni uvelike se zavaravati u tome pogledu.
U ovome kratkom predavanju, pokušala sam ukratko iznijeti kako u sebi samima možemo otvoriti kanal za slušanje i razumijevanje zova Srca svijeta, te ga istovremno razlikovati od glasova iz podsvijesti, jer u toj moći razlikovanja leži prvi korak prema istinskom slušanju.
Naravno da ćemo na svojem putu činiti greške; dozvolit ćemo da nas se skrene s pravoga puta, i često ćemo se umarati, jer za ostvarenje kontakta potrebna je neprekidna budnost, neprestano probijanje puta. No, na kraju, naš obavljeni rad bit će dovoljan i mi ćemo se moći sa sigurnošću predati vlastitim unutarnjim snagama. Tada ćemo moći prepoznati i, s unutarnjom radošću, čuti zov Srca svijeta u sebi. Tek tada možemo biti oruđem u službi Srca svijeta. Nije dovoljno čuti zov, već moramo djelovati u skladu s njim da bismo čovječanstvu, i time sebi, pokazali kako kreaciju voditi do savršenstva.
