Zov svjetskog srca :: Lectorium Rosicrucianum

Zov svjetskog srca

Moći koristiti zemaljska oruđa

Red slobodnih zidara pod Kapitalnim Poglavljem Visokih stupnjeva
Henk Masselink

Sjećate li se još uvijek slonice Annabel? Na početku ožujka 2009, vidjeli smo srceparajuće slike pokušaja izvlačenja 45-godišnjeg slona, težine 3000 kilograma, iz suhog jarka u Emmen Zoo. Ona je pala u nju nakon naguravanja s drugim slonovima. Nažalost, morali su dati injekciju slonici da bi je oslobodili patnje i zoološki vrt je izgubio najstarijeg stanovnika. Sljedeći dan, fotografija u novinama pokazala je kako su drugi slonovi gledali prizor nesreće. Stajali su u skupinama od tri i četiri, kopali zemlju i urinirali. Ritual u prirodi. Prirodno. U istom listu, objavljena je slika brončanog slona Jumbo tvornice igračaka istog imena. Vandali su ga pomakli sa svoga postolja; još uvijek balansira na jednoj nozi i jednoj kljovi u slabašnoj ravnoteži. Drugi ritual … ljudskih bića … ali ljudski?

Čudno, zapravo, da ljudi stoje drugačije u prirodi, od životinja?

Vrijede li druge norme za ljude? U nacionalnom dnevniku (NRC) od 1. svibnja 2009, čitao sam: “On se ne zove terorist, već vuk samotnjak. No, možda novi terorist jest vuk samotnjak. Ovaj razbojnik je gotovo uvijek muškarac, tih, usamljeni čovjek, koji njeguje svoju zlobu u samoći, sve dok nije postao nasilno čudovište, koje se osvetćuje svijetu koji ga je zaboravio. . Zatim dolazi njegovih pet minuta.” Sljedeći dan sam pročitao u istim novinama:

“Rečeno je kao da je u pitanju prirodni fenomen – uvijek su luđaci. Nitko se nije pitao: ako su uvijek luđaci, zašto se to dogodilo na protekli Kraljičin službeni rođendan po prvi put u nizozemskoj povijest? Zašto Nizozemski luđak danas podpada pod čaroliju ideje da traži svoje oslobođenje u napadu na kraljevsku obitelj, sa Suzuki Swiftom kao njegovim oružjem? U prošlosti su luđaci vjerovali da su Napoleon … ili Bog” … Koliko daleko se može osoba odvojiti od svoje unutarnje mogućnosti poštovanja i suosjećanja? Gdje su kultura i civilizacija, ili, da citiram Youp van ‘t Hekov komični New Year’ški monolog: “Gdje su stvari pošle toliko krivo s nama?” Ipak, je li tako čudno da su ljudi u našem društvu zalutali? Kao liječnik u selu između Amsterdama i Alkmaara, svjedok sam ogromnih promjena koje se događaju u nama. Spomenut ću samo neke aspekte.

Ogroman protok raspoloživih informacija (samo pomislite na TV i internet) ne mogu biti asimilirani bez znanja. Za liječnika, može biti prilično teško uvjeriti ljude da dijagnoza, pronađena u nekoliko minuta na Internetu, ne odgovara stvarnosti. Uostalom, godine provedene na studiju su s razlogom. Ipak, riječ susjeda može imati veći utjecaj nego moja informacija, temeljena na znanju i iskustvu. Jaz između informacije i znanja uzrokuje velike konfuzije i nas pretvara u igračke za traženje senzacija.

Drugi aspekt: licemjerje. Primjer: naše medicinske troškove plaćaju zdravstvena osiguravajuća društva. Ime zdravstvenog osiguranja sugerira da se za naše zdravlje “brine”. Zaboravite to. Te tvrtke su samo knjigovođe, koje se natječu jedna s drugom. Ljudsko biće nije više u centru pažnje, već brojke, kodovi i novac. A sve to je anonimno i nepristupačno sa opcijom automatske govorne službe.

Treći element: u našem društvu smo izmislili nove oznake, da možemo dati druge dimenzije našim neuspjesima. Na taj način, nismo više sami odgovorni. Djeca, koja su previše rastresena i kojima se nudi premalo struktura u školi i njihovom odgoju, postaju napadno aktivnija i dobijaju oznaku ADHD (hiperaktivna djeca). Imamo čak i tablete za to. Odrasli, koji su postali umorni od pritiska i napetosti u našem društvu, trpe od ME (kroničnog umora) i nikada neće biti u mogućnosti u potpunosti se oporaviti.

Kada pustimo da to neko vrijeme curi, mogli bismo povući linije od općenito pohvalne individualnosti do anonimnosti i izolacije. S druge strane, vidimo izvanredane, ekstremne potrebe exhibitionističkih manifestacija i voajerskih interesa. Živio Big Brother. To se događa u društvu u kojem se jako smanjuje poštovanje prema autoritetima, te u kojoj je zlatni stisak ruke u snažno odudara od dosegnutih postignuća. Od koje koristiti je ta teška, tmurna, mračna briga za vas?

Zašto vas izvlačim iz zaraženosti našim zajedničkim putovanjem prema Srcu Svijeta?

Zašto vas tako okrutno ometam u vašem slatkom snu? Činim to, jer postoji razlika između svijeta koji nas okružuje, koji sam upravo opisao, i potreba ljudskih bića koja u njemu žive. Ljudi svakako trebaju nešto na što se mogu osloniti, ljudske autoritete kojima se može pristupiti i koji se ponašaju odgovorno, s kojima možemo podijeliti naše brige i kojima se možemo obratiti za pomoć. To je još više potrebno kao duhovni mir, uvid i povjerenje su nestali u mnogim ljudima.

Nedostatak perspektive i sadržaja dovodi do krajnje površnog i praznog života, s tankom ljuskom koja se lako raspadne.

Kako je moguće da su stvari toliko degenerirale i imamo li odgovor na to? Poslušajmo tekst posljednje Rückert Pjesme, koju je Gustav Mahler izvrsno uglazbio:

Izgubio sam dodir sa svijetom
gdje sam nekoć gubio previše vremena.
Tako dugo se za me nije čulo
da me mogu smatrati mrtvim.

Zapravo, me nije briga
ako svijet misli da sam mrtav.
Niti to mogu poreći,
jer sam svijetu uistinu mrtav.

Mrtav sam jurnjavi svijeta
i počivam u mirnom području.
Živim sam u mom nebu,
u mojoj pobožnosti, u mojoj pjesmi.

Očigledno, to je moguće. Čak iu našem društvu, u godini 2009., moguće se povuči u vlastitu anonimnost. To pomaže formirati društvo oko nas, u kojem živimo i radimo, i gdje ćemo se vratiti kasnije, nakon ovog dana.