Susret s Duhovnom školom :: Lectorium Rosicrucianum

Susret s Duhovnom školom

Pokušali smo vam učiniti bliskom ideju da u istomu prostoru postoji više univerzuma. Neki drugi svemir, dakle, nije toliko udaljen da ga ne bi bilo moguće uočiti najjačim astronomskim teleskopom. Ne, u istomu se prostoru nalazi više univerzuma ako taj prostor naznačimo kao trodimenzionalan.

Dijalektički čovjek ima stanovitu predodžbu o svijetu i pripada određenom univerzumu. Sve što mogu opaziti najmoćniji teleskopi i sve što je izvan njihova dosega – cjelokupni nedokučivi prostor – to sve pripada svemiru smrti. To znači – stanju što je posvuda podređeno dijalektičkoj zakonitosti koja nam je poznata. Riječ je o zakonu nastajanja, cvata i propadanja. Takvo stanje obilježavaju život i smrt – te trajne promjene sa svim odgovarajućim uzrocima i posljedicama.

Univerzum kojemu pripadamo, na temelju određenog elektromagnetskog zakona, održava se diferenciranom djelotvornošću sile teže, koja djeluje unutar stanovite skupine mogućnosti. Tako se apsolutno drži zajedno ono što pripada zajedno, jedno o drugom ovisi i jedno na drugo utječe.
Sunčev sustav i zodijački krug utječu na Zemlju. Kao cjelina Zemlja je uvijek obuhvaćena većom cjelinom, koju opet obuhvaća još veća – sve dok cjelokupni univerzum ne spoznamo kao cjelinu.
Ta se univerzalna cjelina temelji na jednoj ideju, a sveukupnost je djelotvornost te ideje. Ideja je vibracija i pobuđuje vibraciju koja dodiruje prasupstanciju i u njoj pokazuje određenu djelotvornost i očitovanje. Djelotvornost je elektromagnetsko polje, a očitovanje svemir koji se manifestira.
Iz temeljne se ideje na stanoviti način, u međusobno ovisnom obliku, oslobađaju vodik, kisik, dušik i ugljik, a atomi se cijepaju i na određene načine spajaju u elemente.

Ustvrdili smo ideja na kojoj se zasniva naš univerzum nije božanska. To je moguće prepoznati i dokazati preko njezine djelotvornosti i očitovanja. Već iz toga slijedi da nužno mora postojati i drugi svemir, koji proizlazi iz druge – božanske ideje. Ona, pak, ima drukčiju djelotvornost i drukčije očitovanje, drugu etersku konstantu, te stoga posve drugu bit, kako u načelu tako i prema učincima.
Tomu drugom univerzumu nije potreban drugi prostor, nego samo druga ideja i drugo magnetsko polje. U dva različita magnetska polja do izražaja dolaze njihova različita očitovaanja u istomu prostoru, pri čemu se međusobno ne opažaju. Dva se magnetska polja eventualno mogu međusobno ometati, ali njihova storenja međusobno nemaju nikakva dodira.

Poznato je da je dio stvorenja našega svemira u pradavnoj prošlosti pripadao božanskom univerzumu. To se, međutim, ne odnosi na današnje očitovanje, jer je ono iz potpunosti iz prirode. Postojalo je drukčije očitovanje, od kojega je preostalo samo načelo. To je praatom, latentni magnetski sustav u aurskom biću koji je, takoreći, utonuo u san, dok u aurskom biću sada vlada drugi magnetski sustav.
Ako posjedujete praatom – ružu srca, koja je nekoć, u drugom univerzumu, cvala čudesnom ljpotom, tada posjedujete i određenu prijemljivost za božansko magnetsko polje – to je razumljivo. Stoga božansko kozmičko polje može ometati vaše mikrokozmičko polje. Budući da vi kao pojedinac pripadate dijalektičkom svemiru, jasno je da svi pojednici zajedno takvu smetnju prenose u dijalektički kozmos. Vi dijelom pripadate Božjoj prirodi, a dijelom prirodi smrti. Zato se ta dva magnetska polja međusobno ometaju.
U Bibliji je to, na primjer, mistički izraženo napomenama: Bog ne napušta djelo svojih ruku. Poslao je svoga sina da bi spasio ono što je izgubljeno. On se srdi na grijehe svoje djece. Tako svaki učenih savršeno razumije da je izgubljeni sin gnoze i da, ako u srcu nosi ružin pupoljak, doživljava utjecaje najizvanskijeg polja zračenja božanskog univerzuma.

Kada neki čovjek to djelovanje ne samo osjeća, već i svjesno spoznaje, onda se tjelesno nalazi u graničnim predjelima Gnoze. Najizvanskije polje zračenja Gnoze nedvojbeno je magnetsko, a zasigurno nije u mjeri u kojoj bi izazvalo katastrofu. To ne bi niti uzrokovalo nikakav uspjeh, nego bi se tako, u najboljem slučaju, praatom kao pranačelo mogao privući i odriješiti od potonula sustava. Međutim, to ni u kojem slučaju nije namjera, jer potonuli bi se sustav, u procesu transfiguracije, trebao predati slobodnom voljom. Potonuli sustav mora ponovno u potpunosti postati božanskim sustavom i vratiti se u božanski univerzum. Stoga se granično polje zračenja može usporediti s dodirom, zovom, tihim domahivanjem bez ikakve prisile ili forsiranog magnetskog privlačenja.
Posredstvom takva dodira u srcu nastaje blago zračenje koje apelira na dijalektičku svijest. Ona, pak, reagira uznemirenošću, o čemu smo već govorili. Tim se trajnim poticajima, upućenim dijalektičkomu biću, dijalektička svijest takoreći “vabi” da slijedi glas, sugestije praatoma.
Naravno, dijalektička svijest to ne zna. Ona ni ne sluti da postoji nešto poput praatoma. U svojemu je nesavršenom, nebežonskomu svijetu toliko naviknuta na eksperimentiranje i nagađanje, ta je svijest – natjerana okolnostima – takav kockar te misli da u potpunosti djeluje prema vlastitoj inicijativi. Apsolutno je egocentrična, a zapravo jastvo ipak biva vođeno. Možda vam je sada postalo jasno da ni jedan jedini nositelj ružina pupoljka ne izmiče tim gnostičkim poticajima.

U snazi takvih utjecaja razvija se niz događanja koji su vam tako dobro poznati, jer ste i sami imali s njima posla ili vas još uvijek zaokupljalju. Poznate su vam akrobacije jastva sa svim njegovim na to usmjerenim interesima: čitanje bezbrojnih knjiga, posjećivanje mnogobrojnih okupljanja, seansi, dugi razgovori, priključivanje poketima i zajednicama. Glava se umara od puno razmišljanja, a čovjek neprestano titra između nade i sumnje. Ili je, pak, prisutan otpor svega što je u jastvu i oko njega, otpor spram dozivajućeg glasa – i samozavaravanje uvjerena čovjeka koji se smatra pozvanim i posvećenim. Sve vam je to poznato.
Poznat vam je i čuveni primjer podruma nad kojim biva podignut poklopac. Sunčeve zraka ulaze unutra, pa nastaje neviđena zbrka i zujanje podrumskih mušica.
Takvo traganje i “kruženje” može trajati jako dugo, cijeli život! Ono traje tako dugo dok ne nastane veliku unutarnja premorenost. Uzrok je tomu što aursko biće ili više sebstvo ne zna više što bi. Ono pri svim čovjekovim eksperimentima u opisanom razdobolju pokušava zadržati inicijativu te niže sebstvo vodi posvuda da bi utažilo njegovu glad. To, doduše, jest kamenje umjesto kruha, ali dok god ja grize, postiže se stanovito zadovoljenje.
Ali nakon nekog vremena dolazi trenutak kada ja više ne prihvaća ono što mu se nudi. Tada mu magnetski sustav aurskog bića više nije u stanju pružiti novo zadovoljenje. Znači da se više sebstvo umorilo, pa svjetlo dijalektičkoga firmamenta počinje slabiti – nastaje magnetska smetnja, poremećaj. Praatom zrači u novomu svjetlu, a gnostičko magnetsko polje zahvaća i oživljava odgovarajuće svjetlosno polje u aurskomu biću.
Od toga trenutka u jednu točku velikoga mozga u svetištu glave prodire magnetska zraka, a čim tu točku dosegne, nadbubrežne žlijezde primaju snažan poticaj. Iz velikoga mozga, koji upravlja bubrezima i bubrežnim žlijezdama, u tijelo struji nova energija. Ja prvi put počinje pozitivno reagirati na zov Gnoze.
Tada je čovjek dozrio za drugo polje zračenja Gnoze – promatrano izvana prema unutra. U tomu drugom polju učenik prvi put uspostavlja kontakt s duhovnom školom.

Možda je osoba u svojemu početnom razdoblju već poznavala duhovnu školu ili u njoj boravila. Ali tada ju je poznavala kao i svaki drugi pokret ili zajednicu kojoj je bila privržena. Tek je u drugomu razdoblju i iznutra upoznaje, i to na potpuno drukčiji način. Tada je počinje voljeti i služiti joj, i to tako vatreno i nepokolebljivo da je više nikad ne napušta. Učenik tada dobiva predukus “povratka kući”. Duboko se nadamo da već sada možete govoriti o takvu iskustvu.

Iz Gnostičkog misterija Pistis Sofije (») od Jana van Rijckenborgha