Uvodna pisma :: Lectorium Rosicrucianum

Uvodna pisma

Bogomils tombstonesUvodno pismo br. 1:  O pravomu smislu života
Uvodno pismo br. 2:  Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta
Uvodno pismo br. 3:  Misterij života i smrti
Uvodno pismo br. 4: Čovjekova finotvarna tijela
Uvodno pismo br. 5:  Neizbježni zahtjev

Uvodno pismo br. 2
Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta

U prvomu pismu iznijeli smo neke misli o smislu života i shvaćanjima koja o tomu ima Međunarodna škola Ružina križa. Napori Ružina križa mogu se slijediti tisućljećima unatrag i spajaju se kao članci jednoga lanca. Svjetlo neprestano zove ljude da bi učinilo svjesnom stvarnu svrhu života. Smisao našega zemaljskoga postojanja jest uzdizanje u prvobitno, povratak u kraljevstvo svjetla, u Božje kraljevstvo.

Kada čovjek postane svjesnim svoje individualnosti i time svoje usamljenosti, pokušava se priključiti zajednicama koje djeluju na razini ove prirode. U tomu svjetlu moramo gledati i seobe naroda u staro doba i silovita premještanja naroda u novo doba. Ali uvijek je to riskantna odluka – napustiti prebivalište i odseliti u nepoznatu sredinu.

I u školi Ružina križa Lectoriumu Rosicrucianumu govorimo o odlasku u potpuno drugu zemlju, u “kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta”! Mnogi znaju tu izreku. Međutim, predodžba koju pojedinac ima o tomu “drugomu svijetu” najčešće ne odgovara zbilji. Ali prije nego čovjek mogne početi tražiti taj “drugi svijet”, mora spoznati onaj u kojemu živi. Mi doduše vjerujemo da imamo sliku ovoga svijeta i da poznajemo ovaj život, ali nismo li stalno prisiljeni korigirati tu sliku? Naša slika svijeta mijenja se u skladu sa spoznajama znanosti. Pored toga, ona ovisi o našoj starosti, o našemu karakteru te čak i o našemu raspoloženju. Danas je ovako, a sutra već drukčije.

To je razlogom zašto u svijetu postoje tolike ideologije. Pomislite pritom na mnoge religijske, filozofske i političke pravce. I svatko je uvjeren da je njegov pravac jedini pravi izbor. Ali kada nešto ima tolike suprotnosti, tada to ne može biti apsolutno. Apsolutne su ipak samo one stvari što stoje iznad svijeta i njegova poretka; one stvari, zbog kojih se više ne prepire i ne diskutira.

Kao što postoji nesavršeno, tako mora postojati i savršeno. A to savršeno, apsolutno postoji! “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”! Takav svijet sam proizlazi iz Božje ideje i njome je objašnjiv.

Kao legenda o čovječanstvu prenosi nam se da je dio božanskoga čovječanstva zloupotrijebio slobodnu volju i time se sam stavio izvan Božjega poretka. Tako je od skladnoga božanskog čovjeka nastalo biće koje živi između suprotnosti, koje je bacano iz jedne u drugu krajnost; biće koje želi dobro, a stvara zlo.

Nakon što je adamitsko čovječanstvo dozvalo u život svijet suprotnosti, tonulo je sve dublje, stubu po stubu.

Kao što čovjek u vanjskomu pojavnomu svijetu siječe šume, truje rijeke i zagađuje atmosferu s industrijskim dimom i ispušnim plinovima automobila i zrakoplova, tako je i prvobitne čiste etere svoga svijeta misli zatrovao smećem suvremene civilizacije. Postao je zarobljenikom vlastitih stremljenja.

Glavno je obilježje dijalektike, svijeta suprotnosti, da tu ništa nije trajno, da je to neprestano kruženje – svaki početak neopozivo vodi kraju, a svaki kraj tjera novomu početku. Tako čovječanstvo već mnoga tisućljeća putuje “gore” i “dolje” ovim dijalektičkim svijetom: od rođenja k smrti i od smrti k rođenju i ne može prekoračiti te granice. Kod pažljivijega promatranja to je neizreciva patnja koja se odvija između ta dva pola.

Što gori i nečistiji postaju uvjeti u ovomu životnom polju to bezobzirnije pojedinac pokušava ostvariti svoje egocentrične težnje i osigurati svoj udio u tobožnjemu posjedovanju sreće. Strah je postao njegovim pratiteljem na putu od kolijevke do groba pa i dalje …

Strah od čega? Strah da će u toj luđačkoj životnoj borbi biti nadmašen, strah od utvara siromaštva, nevolje, bolesti i smrti. Ali najveći je čovjekov protivnik čovjek sam i stoga on najviše strahuje od neizmjerne praznine – samoće u samom sebi. Od toga propada sve više ljudi.

A bezbrojni koji se sunovraćuju u opojnost zadovoljstava, često se predaju alkoholu, drogama i drugim porocima, ne zato što su loši, već samo da bi u sebi ugušili trajni nemir. Oni ne znaju “što služi njihovu miru”, što nedostaje njihovoj osobnosti. Ne znaju da su bića koja izvorno bijahu od Boga, ali da vegetiraju odvojeni od prvobitnoga života.

Velike svjetske religije naučavaju da je čovjek na početku još bio potpuno povezan sa svojim izvorom, apsolutnim, s Bogom. Kada je tu vezu izgubio, postao je podijeljenim bićem, koje nije moglo živjeti ni u ovomu od Boga odvojenomu svijetu, ni u svojoj negdašnjoj svjetlosnoj domovini.

Jedna od posljedica jest da se iza svjetskih događaja vidi Bog koji se ljuti i kažnjava. Postoje mnogi ljudi koji misle da će biti kažnjeni za svako kršenje božanskih zakona protiv kojih su se navodno ogriješili. Te ih kazne nakon smrti očekuju na onoj strani; jer im je rečeno da će ondje položiti račune i dobiti ili vječnu nagradu ili vječnu kaznu, dakle, da će doći ili u tzv “nebo” ili u tzv. “pakao”.

Pa kako uistinu stoje stvari s onom stranom? To onostrano područje prema shvaćanju Ružina križa, jest područje mrtvih, a nipošto kraljevstvo Svjetla, prvobitno Božje kraljevstvo. To je samo druga polovica našega svijeta. Ondje čovjek provodi vrijeme što je nakon odlaganja materijalnoga tijela potrebno da se potpuno razgrade njegova finotvarna tijela, da bi nakon toga mikrokozmos, cjelokupni čovjekov sustav, opet mogao primiti novu osobnost u materijalnomu području. (U jednom od sljedećih uvodnih pisama bit će više riječi i objašnjenja o osobnosti, o finotvarnim čovjekovim tijelima i njihovu postanku. Za sada je dovoljno ustvrditi da su ova i ona strana dvije polovice jednoga u sebi zatvorenoga svijeta).

Na ovomu svijetu čovjek sakuplja mnoga bolna iskustva, sve dok ne dođe do spoznaje svoga stvarnoga stanja. On misli da živi, a u stvari samo opstoji u nužnom poretku, koji je stvoren da bi na temelju svojih iskustava konačno odlučio ponovno se vratiti u božanski Očev dom, u svoje iskonsko životno polje.

Ali u stanju svoga prirodnoga rođenja čovjek ne može naći taj put spasenja i stoga mu se približavaju pomoćnici iz Božjega svijeta, u kojemu postoji samo jedan zakon – zakon ljubavi i služenja. Iz njihove sredine povremeno se pojavljuju učitelji čovječanstva, koji palim Božjim sinovima donose jedinu istinu iz onoga kraljevstva koje nije od ovoga svijeta, učeći ih koje zahtjeve moraju ispuniti da bi mogli stupiti na put povratka.

Sada se nameće pitanje: želi li još čovječanstvo stupiti na taj put povratka i može li još uopće prepoznati njegovu neophodnost? Najveći dio čovječanstva to bez sumnje više ne može. Ipak, znamo da upravo u današnje vrijeme postoje nebrojeni ljudi, koje unatoč sadašnjem blagostanju pritišće unutarnji nemir. Ti ljudi traže svoje životno ispunjenje u najrazličitijim pravcima.

U skladu s vječnim zakonom ljubavi, Lectorium Rosicrucianum obavlja zadaću, koja je u tomu da Univerzalnim učenjem prenosi “ne-iskrivljenu” spoznaju. Pri tome se svakomu čovjeku prepušta sloboda odluke ali istovremeno i odgovornost.

I vi imate slobodu odlučivanja. Ako osjećate da u našemu svijetu nešto iz temelja nije dobro, ako naslućujete da, pored nama poznatoga svijeta, mora postojati još jedan drugi svijet, onda vam Škola Ružina križa može biti od velike koristi pri vašemu stremljenju za “Kraljevstvom koje nije od ovoga svijeta”.

Jedan komentar - Unesite komentar+