Uvodna pisma :: Lectorium Rosicrucianum

Uvodna pisma

Misterij života i smrtiUvodno pismo br. 1:  O pravomu smislu života
Uvodno pismo br. 2:  Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta
Uvodno pismo br. 3:  Misterij života i smrti
Uvodno pismo br. 4: Čovjekova finotvarna tijela
Uvodno pismo br. 5:  Neizbježni zahtjev

Uvodno pismo br. 3
Misterij života i smrti


U prethodnomu je pismu objašnjeno da ona strana nije spomenuto nebo. Ova i ona strana dva su dijela što zajedno tvore ovaj svijet. Sve nadosjetilne pojave i doživljaji pripadaju onostranom, onoj strani. Nešto potpuno drugo jest prvobitno Božje kraljevstvo.

Već smo ukazali da se čovjekovo postojanje odvija od kolijevke do groba i opet dalje od groba do kolijevke. Sada ćemo se podrobnije pozabaviti tom temom.

Uzmimo za objašnjenje našu Zemlju. Poznato je da zemaljsku kuglu okružuju različite jasno omeđene sfere, kao npr. troposfera, stratosfera, ionosfera, i sve je to zaokruženo Van Allenovim pojasom. Čovjek kao manji kozmos, kao mikrokozmos, slična je tvorba. Sastoji se od različitih tijela i snaga koje zajedno tvore oblik približno jednak kugli. Tijelo od krvi i mesa pritom je samo vidljivi dio ljudskoga sustava. U sljedećemu pismu bit će to još podrobnije obrađeno.

Razmotrimo jedan dan u tijeku vremena. Tako ujutro na istoku kao crvena vatrena lopta izlazi Sunce, u podne je u zenitu, da bi onda uvečer zašlo na zapadu. Tada slijedi tama noći. Iz perspektive jednodnevne mušice time bi ta događanja bila zaključena. Izgledalo bi kao da su taj izlazak Sunca, put do zenita i zalazak jednokratne pojave. Ako ta događanja prenesemo na ljudski život, tada bi naš život bio zaključen sa zalaskom, dakle smrću. Ali iz naše kozmičke usporedbe znamo da se kretanje nastavlja i u noći. Noć odstupa pred novim danom i sve se ponavlja u neprekidnomu kružnomu toku. Nasuprot sveopćemu shvaćanju kretanje ljudskoga sustava ni u kojemu slučaju ne prestaje smrću. I tu je kretanje neprekidno.

Tako je smrt na ovoj strani istovremeno i rođenje na onoj strani, nakon dana ljudskoga postojanja slijedi na odgovarajući način noć i kao što noć uzmiče pred novim danom, tako je novim materijalnim rođenjem na ovoj strani prekinut boravak čovjekova sustava na onoj strani.

Čovjekov sustav sada ima posve novu osobnost, ali po sudbini i svim svojim iskustvima sustav je ostao isti. To se događanje odvija nužno i neizbježno.

Ovaj prikaz može vam možda izgledati novim. Ali zakon ponovnog uranjanja u materiju, zakon reinkarnacije, poznat je mnogim ljudima, posebice onima, koja su se bavili istočnjačkom mitologijom. To je odvijanje nepromjenjivi prirodni zakon.

Smrt je za čovjeka uvijek zastrašujući događaj, tamni i tobože nedokučivi misterij. Svaki čovjek zna da će grob biti kraj svih njegovih stremljenja na ovomu svijetu. Nije li neshvatljivo da ta tvrda i neumoljiva stvarnost, pred koju je stavljen svaki čovjek bez izuzetka, ipak samo u vrlo malo ljudi izaziva pitanje: Zašto je to tako? – Kuda odlazim nakon tjelesne smrti? Većina ljudi pokušava ignorirati taj događaj, koji je toliko povezan s njihovom patnjom; pokušava šutjeti o tomu moćnom događaju; većina ljudi o tomu ne govori rado. – Pritom nema smrti u uobičajenomu smislu riječi, jer smrt na ovoj strani istovremeno je rođenje na onoj strani – kako je već bilo objašnjeno. – Bit će od koristi ako tomu dodamo još nekoliko objašnjenja.

Često postoji shvaćanje da će čovjek nakon svoje smrti, u skladu sa svojim dobrom ili zlim djelima, zauvijek zauzeti primjereno mjesto ili “na nebu s desna Bogu” ili u plamenu pakla. No, znamo da to nije tako!

Postoji doduše ona strana s brojnim sferama – s vrlo uzvišenim i s vrlo bijednim, ali to nisu ni u kojemu slučaju mjesta vječnoga blaženstva ili vječnoga prokletstva. Kraljevstvo mrtvih u potpunosti pripada nama poznatomu dijelu svijeta; to je takoreći nevidljiva polovica, nevidljiva zrcalna slika ove strane. Ta ponajčešće nevidljiva polovica stoga se naziva zrcalnom sferom. Sagledajte to jasno: ova i ona strana dvije su polovice našega polja postojanja. Finotvarno područje one strane nije, dakle, ni u kojemu slučaju nepromjenjivo Božje kraljevstvo, nebesko kraljevstvo, već nevidljiva polovica ovoga, dakle, opće- poznatoga svijeta, koja je također podvrgnuta zakonu neprestane promjene. Čovjek, dakle, ne dolazi na onu stranu u svoj vječni dom.

Ali što se zaista događa sa čovjekom nakon smrti materijalnoga tijela?

Nakon fizičke smrti materijalno se tijelo počinje raspadati, rastvarati, da bi konačno opet postalo zemljom, kao i otpali list. Mrtvo tijelo ostaje, dakle, u materijalnomu području. Finotvarna tijela – koja ćemo podrobnije opisati u sljedećemu pismu – dospijevaju nakon određenoga vremena u tzv. nebeska ili paklena područja one strane. Tamo se nakon kraćeg ili dužega trajanja također rastvaraju.

Preostaju sačuvana samo žarišta iskustava kao esencija egzistencije dotične osobnosti u kuglastomu ljudskomu sustavu, u mikrokozmosu. Ti zapisi nazivaju se karmom.

Kada završi životni put mikrokozmičkoga sustava na onoj strani, u kraljevstvu mrtvih, mikrokozmos je na temelju kozmičkih zakona prisiljen kada za to dođe vrijeme povezati se s novom smrtnom osobnošću. Prema sveopćemu zakonu podudarnosti, ispražnjeni čovjekov sustav dovodi se u vezu s parom roditelja koji najbolje odgovara nataloženim snagama sudbine. Novorođeno dijete mora nositi -ima karmu svih onih koji su prije njega nastanjivali mikrokozmos – njegov mikrokozmos.

Tako se prema njihovim mislima i djelima mogu objasniti i različite sposobnosti, konstitucije i sudbine ljudi, koje su u skladu sa zakonom uzroka i posljedice, zakonom karme. Tako, dakle, iznova započinje novi zemaljski život u potpunoj povezanosti s prošlošću. Kolo života počinje novim obrtajem. Ponovno je započeo put od kolijevka do groba.

Ali jednom, nakon bezbrojnih okretaja kola života, počinje se uzdizati u čovjekovu svijest, iz njegove najdublje nutrine, čežnja za stvarnom slobodom namećući mu pitanje o smislu života. I kada dobije odgovor na svoje pitanje, koje ponajviše počinje sa “Zašto …?”, i postane svjesnim prirodno zakonskih međuodnosa, tada čovjek dalje pita: Kako se mogu osloboditi od kola rađanja i umiranja?

Ali od toga se okrećućega kola možemo osloboditi tek kada ispunimo pravi smisao utjelovljenja, tj. kada se odlučimo vratiti u svoju prvobitnu, božansku domovinu i ostvarimo s time nužno povezani proces promjene osobnosti, transfiguraciju, preobrazbu u božansko biće. Samo je to ključ kojim možemo otključati okove i osloboditi se prikovanosti za prirodu ovoga svijeta; druga mogućnost oslobođenja više ne postoji.

Dakle nije dovoljno voditi pobožan, ili u građanskomu smislu dobar život, po humanističkim načelima, nego se moramo promijeniti! A ta neophodna promjena nije automatski proces, već se ovdje od nas, kao prirodno rođenih bića, očekuje aktivna suradnja.

Čovjek je stvorenje na planetu Zemlji koje, na temelju u njemu latentno prisutne duhovne jezgre iz božanske prošlosti mikrokozmosa, svoj život više ili manje svjesno doživljavao kao zadaću, što je pokušava riješiti na ovaj ili onaj način. Dok boravi na Zemlji, čovjek traži istinsku sreću i vječnu slobodu, ali ih ipak ne može naći. Te ciljeve on i ne može ostvariti, jer su oni u zemaljskoj prirodi neostvarljivi! Unatoč tomu netko vjeruje da se smisao njegova života ogleda u očuvanju ljudske vrste, a netko drugi u predanosti humanitarnim, političkim ili teološkim idealima. Međutim, masa uvijek ide putem najmanjeg otpora i navike i živi tako da zadovoljava svoje nagone, sve dok smrt sve to opet jednom ne okonča.

Oduvijek se ljudi koji uistinu ozbiljno traže i streme za istinskim ispunjenjem nisu zadovoljavali takvim tokom stvari. Uvijek su iznova doživljavali da nedostaje nešto bitno. Takvo doživljavanje, ta razdiruća čežnja dolazi iz matematičkoga središta mikrokozmičkoga sustava koje nazivaju i “ružom srca” ili “kamenom mudrosti”, “Isusovom sjemenkom”, “draguljem u lotosovu cvijetu” – to je zadnji ostatak prvobitnoga Božjega čovjeka.

Ali mnogi su povučeni strujom vjerskih ili sličnih zajednica, gdje onda forsiranjem dobrote pokušavaju oplemeniti osobnost i ponovno zadobiti izgubljeno božansko stanje; ili kada iznova razočarani napuste tu zajednicu, ulaze u okultne veze, u kojima pomoću posebnih vježbi pokušavaju postići cijepanje osobnosti, da bi tako već za života zadobili uvid i osigurali si mjesto u carstvu mrtvih.

Prema prvo spomenutoj metodi pokušava se, dakle, postići cilj na osnovi oplemenjivanja ljudskoga stanja postojanja. Druga metoda omogućuje uz potpuno održavanje ja-svijesti, uvježbati vječno blaženstvo i tako doći do cilja.

Prvobitnomu božanskom području ne može se približiti ni jogom, ni vježbama disanja, ni autogenim treningom, ni kultiviranjem osobnosti bilo koje vrste, a ni pobožnošću, humanošću i dr. Budući da Božje kraljevstvo “nije od ovoga svijeta” i da “krv i tijelo nikada ne mogu naslijediti kraljevstvo Božje “, čak i ako ste vrlo oplemenjeni ili istrenirani, spomenute su metode od samoga početka osuđene na neuspjeh.

Postojao je i postoji samo jedan put, koji vodi do oslobođenja, samo je jedna mogućnost da se opet uspostavi prvobitno stanje: promjena osobnosti na osnovi posljednjeg ostatka božanskoga u čovjeku, ponovno rođenje iz vode i Duha. Ma koliko glasno bile hvaljene, druge metode ne mogu voditi k izbavljenju!

Škola Ružina križa, Lectorium Rosicrucianum, iza koje kao snaga što daje poticaj, stoji kršćanska škola misterija Zlatnog Ružina križa, jest institucija koja pokazuje put prema ponovnom rođenju prvobitnoga čovjeka u procesu transfiguracije, preobrazbe osobnosti.

Kako ostvariti taj put, rado ćemo vam reći ako to želite saznati.

Molimo vas, pišite nam.

Jedan komentar - Unesite komentar+